Dominacija eura u našoj privredi, tzv. „euroizacija“, kao slaba strana srpske privrede, samo je posljedica gubitka povjerenja u nacionalnu valutu, gdje se dinar ne uspijeva nametnuti na domaćem terenu već više desetljeća. Prema procjeni Narodne banke Srbije, stupanj euroizacije u Srbiji je vrlo visok i iznosi preko 80%. Više od 70% zajmova poduzeća je u devizama ili s deviznom klauzulom.

Danas je u Srbiji prisutan dvovalutni sistem, stalno u krizi, gdje euro, kao paralelna valuta, u stvari, obavlja najvažnije funkcije dinara, posebno pri kupovini ili prodaji dobara veće vrijednosti. Zbog svoje stabilnosti euro se kod nas koristi kao obračunska jedinica i mjera vrijednosti. Domaća valuta nikako da se oporavi i danas je dinar u grupi slabih moneta u Europi.

De-euroizacija, kao strateški cilj vlade, odnosno smanjenje eura u opticaju i afirmacija dinara kao nacionalne valute, tzv. „dinarizacija“, je jedan dugoročan proces, a sadašnje mogućnosti i napori koje čini država ne mogu preko noći da promjene situaciju. Smisao dinarizacije je da dinar dobije onu ulogu koju sada ima euro, a to znači da bi se u dinarima štedjelo, kreditiralo, računalo i koristile bi se sve prednosti koje neka zemlja može imati od domaće valute. Ključno je postići makroekonomsku stabilnost, ostvariti veću efikasnost privređivanja i značajniji izvoz. Također, nužna je dugoročna stabilnost cijena i znatno povećanje domaće štednje u dinarima. Bitno je da se dinar što manje koristi za indeksiranje u strane valute.

Zapravo, euro je ušao u sve pore ekonomskog sistema u zemlji. U njemu se iskazuju sve transakcije, a obračuni se vrše u stranoj valuti. Pošto ovakva situacija traje već decenijama, teško je sada potisnuti euro (kao i nekada njemačku marku) i ostvariti dinarizaciju.

Dug je proces vraćanja povjerenja u štednju i zaduživanje u dinarima. Za to je neophodna stabilnost i jačanje domaće privrede, koja bi osigurala manje fluktuacije dinara. Potrebno je da ekonomska stabilnost potraje određeno vrijeme da bi se značajnije povećala dinarska štednja. Jer, praksa je pokazala da ovu štednju nije moguće stimulirati bilo kakvim visokim kamatama, ako postoje nestabilnost tečaja i visoka inflacija.

Država treba imati odlučujuću ulogu u promoviranju dinarske štednje, koja svojim mjerama i makroekonomskom politikom treba ohrabriti veću štednju i povrati vjeru u dinar. NBS pokušava da stimulirati štednju u dinarima, a dugoročna stabilizacija dinara je osnovni uvjet da bi se povećao udio dinarske u ukupnoj štednji. To je mukotrpan i dug proces, a preduvjet za veću dinarsku štednju je višegodišnja stabilnost domaće valute, niska inflacija i predvidiva ekonomska i financijska politika. Iako su kamate na štednju u Srbiji među najvećim u regiji, nekoliko milijardi eura stanovništvo drži privatno, izvan bankarskog sistema, a dok se situacija ne promijeni, euro donosi veću sigurnost i ne nosi rizik od tečajnih razlika i inflacije.

S obzirom da nacionalna valuta nije prepreka ekonomskom prosperitetu zemlje, iz ozbiljne ekonomske krize Srbija ne može izaći jednostavnim prelaskom na euro, kako zagovaraju neki ekonomisti i privrednici, već, prije svega, realnim tečajem dinara i radikalnom promjenom ekonomske i razvojne politike i privredne strukture.

Uvođenjem eura, koji je u optjecaju u 19 zemalja Europske Unije, članica Europskog monetarnog sistema, kao i u još pet zemalja (Andora, Monako,Crna Gora, Vatikan i San Marino), Srbija bi izgubila monetarni suverenitet, odnosno vlastitu monetarnu politiku, a time i samostalno vođenje ekonomske politike. Prelaskom na euro, NBS ne bi mogla osigurati likvidnost i stabilnost financijskog sistema, koji bi zapravo postao bespomoćan, jer bi se bazirao na tuđoj valuti. Srbija ne bi imala monetarnu zaštitu Europske centralne banke izvan EU i eurozone.

Srbija bi i s eurom i dalje imala velike ekonomske probleme. Prije svega, ako bi se zamjena dinara za eure izvršila na sadašnjem nivou nerealnog deviznog tečaja, ostale bi previsoke domaće cijene, nekonkurentnost privrede, veliki trgovinski deficit, a odliv eura bi bio veći od priljeva. Smanjila bi se ukupna količina eura u opticaju i pojavio problem likvidnosti. Jedino ne bi imali problema oko nepovoljnog tečaja, ali bi opadale plaće, nadnice i mirovine i prihodi poduzeća, a nezaposlenost dalje rasla. Euro ne jamči nižu inflaciju ili manje kamatne stope, niti spašava srpske dužnike.

Prelazak na euro u Srbiji, kako navode pojedini domaći ekonomisti, lišio bi kreatore ekonomske politike da preko „monetarne politike reguliraju neravnoteže u sistemu i ublažavaju efekte krize“. Teret krize stanovništvo bi teže podnosilo da Srbija ima euro, jer ne bi mogli da ga „amortiziramo preko tečaja“. Europska centralna banka ne bi se složila za prelazak u euro, što znači da bi sami jednostrano to morali napraviti, a Europa ne bi to shvatila dobronamjerno. Tehnički promatrano, objašnjavaju stručnjaci, sve dinare u sistemu morali bi prodati i da za njih kupimo eure.

Samo uvođenje eura u sistem ne bi riješilo naše ekonomske probleme, jer bi i dalje imali relativno visoku inflaciju, deficit budžeta i neravnotežu u vanjskoj trgovini. Monetarna politika nije naš osnovni problem, već visoka javna potrošnja. Obzirom da Srbija ne može emitirati strani novac, pojavio bi se još jedan problem, odnosno nedostatak eura u sistemu, pošto nove devize mogu doći samo preko izvoza naše robe i usluga, odnosno preko priljeva stranih direktnih investicija. Treba napomenuti da je vanjskotrgovinski deficit na kraju 2015. godine iznosio skoro 5 milijardi USD.

Crna Gora je specifičan slučaj, splet različitih, uglavnom političkih okolnosti. Ona je prvo prešla na njemačku marku studenoga 1999. godine (pored jugoslavenskog dinara), jednostavnom trgovačko-bankarskom transakcijom, na koju nije reagirala Njemačka iz političkih razloga. U studenome 2000. godine izbacila je dinar iz upotrebe i marka je postala jedina valuta u optjecaju u Crnoj Gori. Poslije je lakše prešla na euro od 2002. godine i nije bilo protivljenja drugih zemalja EU. Pitanje je što će biti kada Crna Gora bude ulazila u EU. Nije isključeno da se traži da odustane od eura, jer članstvo u EU je jedna, a u eurozoni druga stvar.

I da hoće da uvede euro, Srbija gotovo sigurno ne bi dobila dozvolu, jer Europska centralna banka i EU zahtijevaju poštovanje tzv. „Mastrihtskih uvjeta“. Treba ispuniti stroge kriterije, odnosno pet tijesno povezanih pravila za ulazak u eurozonu. Prvo, stopa inflacije ne smije biti veća od 1,5% od prosjeka u tri zemlje EU sa najnižim cijenama na malo. Drugo, da dugoročna nominalna kamatna stopa na državne papire ne bude viša od 2% iznad prosječne kamate u tri najpovoljnije zemlje EU. Treće, da budžetski deficit ne pređe 3% BDP. Četvrto, da javni dug ne bude iznad 60% BDP. Peto, da zemlja prihvati članstvo u mehanizmu deviznih tečajeva, najmanje dvije godine prije ulaska u EU.

Prema tome, Evropska centralna banka ne dozvoljava uvođenje eura u zemlje koje najprije ne postanu članica EU, a zatim prođu višegodišnju proceduru prilagođavanja kroz europski mehanizam deviznog tečaja. Neprihvatljivo je da euro zamijeni nacionalnu valutu u zemlji koja nije ušla u eurozonu i nije ispunila navedene uvjete.

NBS smatra da eventualno uvođenje eura „nije ni poželjno za srpsku privredu u procesu intenzivne tranzicije, budući da je karakter šokova, koji pogađaju srpsku privredu različit od onih koji pogađaju privredu eurozone“, odnosno da je odgovarajuća monetarna politika kod nas različita od one u eurozoni. NBS je, znači, protiv ideje uvođenja eura i „dosta vremena je potrebno da prođe da bi se Srbija našla u situaciji da sa sigurnošću pristupi toj fazi razvoja“.

Za uvođenje eura, prvo je potrebno postati punopravnom članicom EU, da bi se poslije toga potencijalno kvalificirali za ulazak u program, koji poslije nekoliko godina prilagođavanja vodi u fiksiranje tečaja u odnosu na euro i uključenje u eurozonu i Europsku monetarnu uniju. Najzad, eventualno jednostrano uvođenje eura ugrozilo bi odnose i otežalo put Srbije ka EU.

dr. sc. Dejan Jovović
znanstveni savjetnik i redovni član Naučnog društva ekonomista Srbije