Fotografija: PIXSELL

Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, trideset i pet godina se bavi djecom. Kao dječji psiholog osnivačica je Udruge “Hrabri telefon”, savjetodavne linije za zlostavljanu i zanemarenu djecu. Također, inicijatorica je osnivanja Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, koja je od strane Vijeća Europe prepoznata kao model dobre prakse te predstavljena kao primjer i u Ujedinjenim narodima. Za časopis Udruga.hr Buljan Flander se prisjetila početaka, kada je odlučila osobno pokušati, mimo tadašnjih institucija, više doprinijeti zaštiti djece u Hrvatskoj.

|Udruga.hr|: Možete li nam otkriti što vas je potaknulo na osnivanje udruge Hrabri telefon?

Prije 21 godinu, kada sam osnovala Hrabri telefon, o zlostavljanju djece nije se govorilo. Fizičko kažnjavanje smatralo se uobičajenim odgojnim postupkom i štoviše, često se odobravalo. U okolini koja odbija prihvatiti da je nasilje u društvu prisutno i intenzivno smatrala sam da je potrebno pristupiti žrtvama na drugi način, da se mogu obratiti nekome tko će im pružiti podršku, saslušati ih, pružiti barem neku utjehu i naravno, aktivno reagirati i uputiti na rad sa stručnjacima kada je to potrebno.

| Udruga.hr|: S kakvom se problematikom najviše suočavaju volonteri udruge?

Danas Hrabri telefon ima liniju za djecu i za roditelje, chat i mail savjetovanje, forum, a ima i više drugih projekata koji nisu vezani samo za liniju. Stvari su se promijenile. Javnost je osvještenija na način da se ne zatvaraju toliko oči pred problemima. I dalje je teško prihvatiti da djeca pate, da su neka djeca u potpunosti sama u svojoj tuzi. Zovu nas kada se nemaju kome obratiti, kada pate jer su žrtve teškog fizičkog kažnjavanja, seksualnog zlostavljanja, kada su zanemarena i prepuštena sama sebi. Zovu nas i u trenucima kada se ne osjećaju sigurno u vlastitom domu, kada se suočavaju s problemima u školi, s prijateljima ili burnim romantičnim vezama. Više nije linija samo za zlostavljanu djecu, nego za svu djecu koja trebaju razgovor i podršku, kakvi god njihovi problemi bili.

|Udruga.hr|: Uz djecu savjetujete znači i roditelje.

Uz liniju za djecu postoji i linija za roditelje jer smo prepoznali važnost osnaživanja, educiranja i savjetovanja, ne samo djece, nego i njihovih roditelja, skrbnika i članova obitelji koji se osjećaju ranjivo, izgubljeno i bespomoćno. Zovu djedovi, bake, braća i sestre, susjedi i ostali članovi obitelji kojima treba pomoć. Zovu roditelji koji prepoznaju da im treba pomoć, da im nedostaje znanja o razvoju njihovog djeteta i trude se biti što bolji roditelji. Zovu kada ne znaju kako pristupiti odnosu sa svojim djetetom, kada i sami prolaze kroz teška emocionalna razdoblja, kada tuguju i kada su usamljeni. Jako je širok raspon tema poziva na koje odgovaraju mladi budući stručnjaci, koji su jako dobro kontinuirano educirani, supervizirani i podržani.

Ključ je u zajedničkoj suradnji pojedinaca, institucija i udruga

|Udruga.hr|: Mislite li da se preko Udruga mogu bolje riješiti određeni problemi nego što to mogu državne institucije i zašto? Odnosno, mogu li udruge bolje i brže odgovoriti na potrebe društva?

Niti pojedinci niti udruge mogu dovesti do optimalnih rezultata bez podrške cjelokupnog sustava, niti institucije mogu uvijek samostalno adekvatno reagirati na svačije individualne potrebe. Ključ je u suradnji i zajedničkom djelovanju, u osobnoj i profesionalnoj odgovornosti svakog pojedinca, skupine, institucije, udruge, pa u konačnici i sustava u cjelini, a posebno u kontekstu onih čiji se glas treba čuti i zastupati – djece.

|Udruga.hr|: U čemu je po vašem mišljenju najveća manjkavost sustava i institucija u vezi zaštite djece?

Od samih početaka mojeg rada primijetila sam da djeca i roditelji koji su u sustavu zbog zlostavljanja ili zanemarivanja ne primaju dovoljnu pomoć. Nije postojalo jedno mjesto na kojem mogu primiti višestruku pomoć stručnjaka koja im je bila potrebna. Činilo se da se različite institucije pitaju što im treba od djeteta, umjesto da se svi zapitamo što to dijete treba od nas. Treba uzeti u obzir da je dovoljno teško obratiti se nekome, priznati da postoji problem i imati povjerenje u stručnjaka.

|Udruga.hr|: Zato ste sami pokušali reformirati pristup djeci?

U situacijama kada je dijete zlostavljano ili zanemareno, ono bi trebalo biti zaštićeno od sustava, a ne ponovo traumatizirano. Ono što sam pokušala obuhvatiti inicijativnom za otvaranje Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba je prepoznavanje problema, timska obrada, tretman i zaštita djece. Smatram da je neophodno problemu s kojim se dijete bori pristupiti u suradnji različitih stručnjaka, ovisno o situaciji, na što bezbolniji način za dijete i njegovu obitelj.

|Udruga.hr|: Poliklinika je primjer po kojem bi trebalo razviti cijeli sustav zaštite djece. Kako to postići?

U Poliklinici pružamo pomoć obiteljima i s drugim izazovima u razvoju djece, poput teškoća u učenju ili narušenim odnosima roditelja s adolescentima. Kako smo jedina ustanova ovakvog tipa u Hrvatskoj, ali i šire, potrebe društva znaju nadilaziti naše objektivne kapacitete. Važno je omogućiti djeci i roditeljima adekvatnu pomoć i u drugim ustanovama od samih početaka. Mi na primjer nemamo dovoljno psihologa u školama koji bi uz profesore i stručnu službu škole mogli, kada prvi primijete da dijete nije dobro, da primjerice je žrtva nasilja ili počinitelj, raditi na pružanju pomoći od samih početaka.

Ključ je u prevenciji i ulaganju u mentalno zdravlje djece

|Udruga.hr|: Gdje je po vama najviše praznog prostora za djelovanje u vezi zaštite djece? Što biste željeli vidjeti novog?

Preventivni pregledi i prepoznavanje rizične djece i obitelji trebaju se provoditi u vrtićima i kod liječnika opće prakse, kako smo radili prije dvadesetak godina. Svi ti stručnjaci trebali bi biti educirani i savjesno raditi na poboljšanju kvalitete života djece i njihovih obitelji. Psiholozi, pedagozi, liječnici, svi oni susreću se s djecom puno prije nego se naruče u Polikliniku. Smatram da tu postoji prazan prostor koji svaki stručnjak ima obvezu ispuniti u svojem radu s djecom. Prevencijom se može spriječiti veliki broj teškoća do kojih kasnije dolazi i to je put koji bih željela vidjeti u budućnosti.

|Udruga.hr|: Surađujete i s drugim inicijativama za zaštitu djece, poput Zaklade “Hrvatska za djecu”.

Svaka inicijativa za zaštitu djece od mene ima punu podršku i suradnju. Važno je da se na razini društva prepozna važnost ulaganja u djecu na svaki način, što zaklada Hrvatska za djecu sustavno zastupa i to od srca podupirem.

|Udruga.hr|: Hrvatska je na dnu svih gospodarskih ljestvica u EU. Kako unaprijediti položaj djece u takvom društvu u kojem događa i urušavanje institucija. Pravosudnih, obrazovnih, zdravstvenih…?

Uvijek naglašavam da ne smijemo štedjeti na djeci. Djeca su naša budućnost i ulaganje u njihovu sigurnost, sreću i zdravlje dugoročno će doprinijeti dobrobiti cijelog društva. To je nešto čime bismo se trebali voditi u našem radu i razvoju hrvatskog društva. Ulaganje u djecu i mlade uvijek se višestruko isplati, i financijski, ali i kao društveni kapital i ulog u bolju budućnost u svakom aspektu razvoja zemlje. Potrebno je kontinuirano ulagati u mentalno zdravlje djece jer, ako danas ne ulažemo u stručnjake mentalnog zdravlja (psihologe, socijalne radnike, socijalne pedagoge…), sutra ćemo plaćati dane bolovanja, tretmane, rehabilitacije…

Teško je…ali idemo u dobrom smjeru

|Udruga.hr|: U nefunkcionalnim društvima sve ostaje na angažmanu pojedinaca kao što ste vi. No ipak mislite da se problemi trebaju institucionalno rješavati, u sinergiji s udrugama. Jeste li zato pokrenuli inicijativu za osnivanje Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba?

Naša Poliklinika je jedina u Europi koja na ovaj način radi. Mi imamo više od 35 zaposlenih, od psihologa, socijalnih radnika, socijalnih pedagoga, psihijatara, neuropedijatra, logopeda, pravnika, čak imamo i terapijske pse koji nam pomažu u radu s najmlađima. Važno je zapitati se što toj djeci treba od nas stručnjaka. Ono što im ne treba je da ide od Centra, preko policije, suda, psihijatra pa do psihologa i da svakome mora ponavljati istu priču, koja im je često teška i traumatična. Institucije su tu da njima pomognu i da što bezbolnije dođu do najboljeg rješenja za to dijete i njegovu obitelj. Sustav je takav kakav je, ima mana.

|Udruga.hr|: Unatoč svemu vi ste optimistični i neumorno radite na poboljšanju situacije?

Od situacije u kojoj javnost nije prihvaćala riječ zlostavljanje, došli smo do toga da je kroz našu ustanovu prošlo preko 17 000 djece. Teško je, ali je moguće. Važno je čuti što naša djeca i njihove obitelji trebaju, što im je pomoglo od nas stručnjaka. Važno je napredovati, učiti i promijeniti ono što ne funkcionira. To možemo postići jedino suradnjom. Slažem se da puno toga ostaje na entuzijazmu pojedinaca, no isto tako smatram da kao društvo idemo u dobrom smjeru.

Sigmatizacija i dalje najveći problem

|Udruga.hr|: Koji su prema vašem mišljenju glavni izazovi u zaštiti djece u Hrvatskoj?

Unatoč brojnim kampanjama, podizanju svijesti i radu na smanjenju stigmatizacije, i dalje postoji veliki strah od osuđivanja ako netko zatraži pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja. Neki roditelji, ako traže odgojni savjet ili vide da dijete ima problem, boje se da ne budu oni procijenjeni kao loši roditelji ili kao netko tko nije nešto dobro napravio prema svome djetetu. Mislim da je važno roditeljima reći, kao što dijete vode doktoru ako slomi ruku, ako ima upalu uha ili ugane gležanj, isto tako je važno i više nego prihvatljivo obratiti se stručnjaku mentalnog zdravlja. Ako roditelj nije siguran kako da reagira, što da kaže ili napravi ili se osjeća frustrirano i nekompetentno, postoje stručnjaci čiju pomoć mogu, imaju pravo i trebaju potražiti.

|Udruga.hr|: Ljudi su u strahu od mišljenja susjeda i okolice. Koji je vaš savjet?

Važno je naglasiti da nitko ne zna sve, pogotovo o toliko opširnoj i kompleksnoj temi kao roditeljstvo. Zašto i bi sve znali? U redu je pogriješiti. Isto tako je u redu potražiti pomoć, savjet, sugestiju i drugi put drugačije postupiti. Unatoč sramu i osuđivanju koje se javlja u društvu na spomen pomoći psihologa ili psihijatra, vidim da se situacija mijenja. Druga stvar na kojoj bi svakako trebalo poraditi je već spomenuta prevencija. I konačno, osobna i profesionalna odgovornost te spremnost na suradnju s drugim stručnjacima i sustavima od presudne su važnosti. Dijete je dio cjeline, konteksta u kojem odrasta. Važno je da su u njegov razvoj, ali i oporavak ako dođe do teškoća, uključeni svi odrasli koji o njemu skrbe – obitelj, škola, vrtić, zdravstveni djelatnici, sustav socijalne skrbi i tako dalje.

O utjecaju politike i religioznih institucija nasuprot struke

|Udruga.hr|: U Hrvatskoj konzervativni i crkveni krugovi usmjeravaju edukaciju djece, seksualni odgoj, usvajanje djece… Koliko to odmaže napretku u zaštiti djece i mladih? Primjerice, posvajanje djece, koje je i onako preregulirano i otežava posvajanje, onemogućava se homoseksualnim parovima, a napuštena djeca ostaju u rukama religioznih i državnih institucija?

Moram reći da često surađujem sa svećenicima i njihovim obiteljskim savjetovalištima u raznim dijelovima Hrvatske, kroz edukaciju svećenika, njihovih stručnjaka i volontera u najboljem interesu djeteta i radu s obiteljima i djecom. Ako stavljamo djecu i njihov najbolji interes u fokus, vodeći se suvremenim znanstvenim i stručnim spoznajama, vjerska i politička opredijeljenost postanu puno manje važne. Konvencija o pravima djeteta koju smo ratificirali prije dva desetljeća vrlo jasno govori o tome i obvezuje sve nas da djelujemo upravo vodeći se najboljim interesom svakog pojedinog djeteta. U tome nema mjesta osobnim stavovima i vrijednostima, nego dječjim pravima i potrebama.

|Udruga.hr|: Kako stručnjaci “plivaju” u društvu gdje se često više sluša politiku nego struku?

Ne bih rekla da se u pravilu više sluša politika nego struka. Načelo naše struke je primarno promicanje dobrobiti djece i to je ono čime se ja i svi stručnjaci u Poliklinici vodimo. Najprije Hrabri telefon, a zatim Poliklinika, nastali su iz potrebe djece, ali i nas stručnjaka. Stručnjaci zaposleni u našoj Poliklinici koriste različite pristupe, sukladno svojim edukacijama, psihodinamski, kognitivno-bihevioralni, gestalt, integrativni. Educiramo se, provodimo puno istraživanja, pod supervizijom smo i stalno gledamo kako ćemo ići prema naprijed, a ne prihvatiti situaciju kakva je, ako u njoj ima prostora za napredak.

|Udruga.hr|: Znanje i edukacija su znači jači od politikanstva?

U tome politika nema utjecaja na naš rad. Preuzimamo odgovornost, aktivno djelujemo, ne bježimo od medija i uključivanja u važne rasprave o zaštiti djece koje su aktualne u društvu. Isto bih preporučila kolegama. Uz znanje, trajnu edukaciju, rad na sebi, odgovorno djelovanje, suradnju, vjerujem da možemo biti struka čije mišljenje ima važnost i težinu.

Nagrade govore i o pomaku u društvu

|Udruga.hr|: Iza vas je 35 godina uspješne karijere o čemu govore i nagrade. Nakon nagrade Žena godine uslijedila je potkraj prošle godine i Nagrada za životno djelo za promicanje prava djeteta. Što ona za vas znači?

Svakako mi je drago što se moj rad prepoznao i priznao i sretna sam što se moja vizija ostvarila. S obzirom na to da sam od malih nogu znala da želim pomagati djeci i raditi s djecom, ove nagrade samo su potvrda ostvarenja mojih snova. Poliklinika postoji već više od 15 godina, a Hrabri telefon više od 20. Prije 20 godina bilo bi nezamislivo dodjeljivati nagradu psihologu za rad u ovom području, stoga me ovakav pomak u društvu zapravo najviše veseli. Sve te nagrade znače da se sve više prepoznaje dječja patnja i da se promicanje dječjih prava potiče, nagrađuje i propagira. Svaka od tih nagrada posvećena je prije svega „mojoj“ djeci koja su prošla brojne teškoće u životu i kojoj se od srca divim. Nagrade šalju poruku njima, ali i drugoj djeci, da će ih ovo društvo štititi sve više i predanije.

|Udruga.hr|: Nadamo se da ćete nastaviti i dalje doprinositi djeci u Hrvatskoj…
Moj plan je nastaviti djelovanje u zaštiti djece u svakom pogledu. Imam sreću da živim ono što radim i radim ono što živim, zato vjerujem da je ispred mene još puno ispunjenih godina. Također me veseli vidjeti sve mlade kolege, počevši od volontera Hrabrog telefona, do sjajnih mladih stručnjaka u Poliklinici, koji imaju puno znanja i entuzijazma i koji će, sigurna sam, nastaviti krojiti bolji svijet za generacije djece koje tek dolaze.

Goran Jungvirth