Kad si privatnik (samozaposlen) ulažeš sve što imaš pa ponekad i ono što nemaš u nešto u što uglavnom samo ti vjeruješ, a svi te drugi blijedo gledaju i pitaju se: ”Zašto si on ne nađe pravi posao? Šta mu to sve treba u životu? Da je ta ideja tako dobra već bi je se netko drugi sjetio. To će mu sigurno propasti.”, al’ ti ne slušaš glasove sa strane jer tebe vodi neka luda strast, neutaživa želja za samodokazivanjem jer znaš da imaš ono nešto što drugi nemaju i vidš ono nešto što drugi ne vide.

Sjećam se priče o dva trgovca cipela koji su došli istražiti afričko tržište i kad su se vratili u firmu podnjeti izvještaj, jedan je rekao ”Ovo je očajno tržište. Ovdje nitko ne nosi cipele.”, a drugi je rekao ”Ovo je fenomenalno tržište. Ovdje nitko ne nosi cipele.” Ti si taj drugi trgovac koji vidi prilike, koje drugi ne vide. Vječiti optimist čija je čaša uvijek napola puna, a nikad napola prazna. Moraš biti vješt na riječima, odličan psiholog, fenomalan glumac, duhovit, prilagodljiv, vrhunski pregovarač jer svaki dan imaš novu ulogu. Ti si umjetnik iako nitko nije svjestan toga.

I nije stvar u utrci za novcem, već u igri, kreiranju, stvaranju nečeg iz ničega. Ne želiš robovati društvenim normama, ne želiš biti dio sistema. Veseliš se svakoj sitnici koju si sam napravio i želiš tu sreću podijeliti s drugima pa si nekad i dosadan i ljudi misle da se samo hvališ, al’ ne kuže da si ti malo dijete kojeg svaka pizdarija veseli i da im želiš pokazati da postoji onaj drugi svijet u kojem ti sam stvaraš svoja pravila, svijet u kojem ne radiš od devet do pet, svijet u kojem ti je ponedjeljak najljepši dan u tjednu, svijet u kojem možeš voljeti svoj posao jer ga ne doživljavaš kao posao, već kao igru.

U tom naizgled idiličnom svijetu često plešeš na rubu provalije i ponekad izgleda da ćeš u nju pasti i da ti više nema spasa. To su trenuci kad tražiš podršku za ono što radiš, al’ tebe su već svi otpisali. Uvalio si se u govna i ljudi osjete da ”smrdiš”. Tražiš neki famozni savjet da se uzdigneš kao Feniks iz pepela, ali jedino što možeš čuti je: ”Prestani se glupirati! Nađi si neki pravi posao! Imamo mi i svojih problema. Ne trebamo još slušati i tvoj sranja….” . U najboljem slučaju će reći: ”Ma ne brinemo se mi za tebe. Ti se uvijek snađeš.”

Sad si već polagano svjestan da bi mogao ostati bez svega što si stvarao godinama. Ne možeš jesti, ne možeš spavati, ruke ti se tresu, počneš sumnjati u sebe i postavljaš si pitanja: ”Zar su možda svi ti glasovi sa strane bili u pravu? Gdje sam pogriješio? Zašto nisam napustio zemlju kad sam mogao? Nitko ovdje ne želi da uspiješ. Zašto se borim protiv vjetrenjača?”.

Nastane muk, grobna tišina, blackout…., a onda zastaneš na trenutak i sagledaš šta si sve postigao i stvorio iz ničega i kažeš sam sebi. ”Hej! Zar sam sve to ja sam napravio? Pa ja mogu biti ponosan na sebe. Napravio sam nešto veliko, ali ne samo za sebe, već i za zajednicu. Od moje ideje, od moga rada žive i drugi ljudi u ovoj zemlji. Ako sam uspio prije, zašto ne bi opet? Pali su na pod i mnogi drugi prije mene, al’ nije bitno koliko puta padneš, već koliko se puta ustaneš i nastaviš dalje. Nemam pravo na samosažaljevanje. Ako ja ne vjerujem u sebe, neće ni drugi.

U tom trenutku te više nije strah gubitka imovine, nije te strah neuspjeha, nije te strah osuđivanja (rekli smo ti da će ti se to desiti), strah te je da ćeš morati živjeti kao 99% ostalih ljudi oko tebe i sama ta spoznaja da bi se jednog jutra mogao probuditi uz iritirajući zvuk jeftine budilice iz Ikee, pogledati na sat i reći: ”Jebat će mi šef mater. Opet ću zakasniti na posao!”, probudi nešto u tebi. Vraća ti se onaj dječji sjaj u očima i odjednom se sjetiš zašto si odlučio biti poduzetnik. Pogledaš se u ogledalo i kažeš sam sebi: Imam još 24 sata prije nego mi isključe mobitel jer nisam platio račune. Prekopat ću sve vizitke koje imam, sve mailove, sve telefonske brojeve i nešto ću ugovoriti, nešto ću prodati. Dovoljno je da preživim ovaj dan, ovaj tjedan, ovaj mjesec, a onda krećem dalje u nove pobjede. Neću se predati i neću slušati glasove sa strane. To je njihov život, ali ne i moj. THIS TIME NEXT YEAR, I’LL BE MILIONAIRE:)

Autor: Josip Novosel

foto: Sara Pavičić

(PS/Z.R.)

Poslovni savjetnik pratite putem Facebook/LinkedIn/Twitter