Ponekad stvarno nisam pametan, pa tko je u stanju tolike gomile pogrešnih misli, izraza, imena, svega, staviti u medije naše lijepe Hrvatske?

Zar je moguće da ponekad ostanem frapiran da pojedincima i dalje olimpijski plamen biva upaljen na Olimpu (a ne u Olimpiji), da se uporno ne uvažavaju neke karakteristike pojedinih jezika, pa se silom gura npr. Mihail Južnji, umjesto ispravno – Južni, da klinci toliko slijepo vjeruju Internetu i podacima na njemu, da bi Goebbels uživao (i vjerojatno dobio rat) da je četrdesetih godina prošloga stoljeća imao Internet i takvu gomilu nevježa koji ga čitaju i slijepo baš svemu vjeruju….

I tu počinje priča o sportskom (i inom) novinarstvu u Hrvata. Nedavno smo na Sportskoj televiziji raspisali audiciju za novinare i pitaše me koga tražimo, kakav profil. Dakako, mala digresija: puno više njih „preporučilo“ je svoje adute. No, i o tome imam svoje mišljenje i „opravdanje“. Moramo biti svjesni da živimo u Hrvatskoj, koju je vladajuća struktura iz rane, a još više iz kasne faze stvaranja države devedesetih godina razorio na sastavne dijelove. Nama svima postalo je normalno da se natječaji i audicije raspisuju za „ime i prezime“, a ne za stvarne potrebe, postali smo robovi različitih veza i podvezica. Logično. Navika iz brzogašućeg socijalizma osamdesetih, dovedena do običaja za vrijeme vladavine Franje Tuđmana devedesetih i usavršena u fazi Sanadera početkom tisućljeća, da se za sve traži mišljenje „nekoga odozgora“, a da se radna mjesta otvaraju za rođake, prijatelje ili poslušnike postala je sastavnim dijelom života.

No, mora li baš tako biti?

Iskreno, ne i nikako. Da smo u fazi stvaranja televizije potpali pod utjecaje, pozive, veze i poznanstva, danas programa ne bi sigurno bilo, a pojedinci bi se pitali gdje je nestala ona televizija koja je lani nešto pokušavala? Naime, audicije za novinare su nešto što je tek puki pokušaj u gomili sjena pronaći - vlat sijena! Svi danas, naime, misle da su bogomdani novinari. Neki zato jer pišu blogove po različitim internetskim adresama, a neki zato jer su jako zgodni, društveni i – vole sport…

Ajde?!

Što bi bilo koji, pa samim time i sportski novinar ipak trebao znati na početku karijere? Kao prvo, početnik-novinar koji ne razlikuje sudbenu od izvršne vlasti u Hrvatskoj ili koji u testu napiše da je Mount Everest „malo viši od 5000 metara“ je zalutao u profesiju, ako ga je itko u nju uopće pustio. Novinar, želi li to doista biti, mora prvenstveno imati kakvu-takvu opću naobrazbu. Znam, školstvo pod već spomenutim bivšim vladama nam je upropašteno, knjige za klince su prepune nebuloza, a učitelji i profesori se boje izaći pred razred da ih netko ne tuži ministarstvu samo zato što su u razred uopće ušli. Naime,  ministarstvo školstva nam je, navodno, u funkciji zaštite učenika. Pa oni (učenici) imaju pravo tijekom sata pljuvati, pričati, pa čak i bacati noževe, a profesor ga ne smije niti upozoriti, jer mu prijeti otkaz. Ludo i nezaboravno. I onda u takvom ozračju nastaju i sadašnji kandidati za buduće novinare. Na svu sreću, očito još postoje roditelji koji drže do obrazovanja svoje djece, pa je njihovo poznavanje općega znanja na testu, koji su u prvom krugu za nas pisali čak i zadovoljavajuće. No, ne i dovoljno.

Naime, u testu za sportskoga novinara, ipak, treba poznavati i neke sportske fakte. Pa je test, kojega su ispunili više od 150 kandidata bio i koncipiran da ima 70 posto općega znanja i 30% sportskih upitnika. I namjerno je sastavljen tako da je minimalna mogućnost da postoji osoba na svijetu koja ga može ispuniti 100%. Jednostavno, zato da bismo u procijeni ukupnoga znanja znali tko je u samom vrhu, a tko je tu blizu. Jer, kad bi 20 ljudi ispunilo test 100%, kako biste znali imaju li oni znanja taman toliko ili možda znaju i 130% od predloženoga? I je li test uopće dobar?

E, a to uopće nije dovoljno. Naime, testu su mogli pristupiti samo i jedino diplomirani građani Republike Hrvatske ili studenti s upisanom trećom godinom studija. Nije, naime, nikakva tajna da priučenih novinara ima u većini hrvatskih medija, da ih vlasnici zapošljavaju na ponižavajuće minimume plaće i da ih se rješavaju lakše nego što skidaju kaput kad dođu u redakciju. Baš zato jer su – bez škole! A bez škole su zato jer ju nikad nisu niti upisali ili su dolaskom u kakve „fancy“ novine zaboravili nastaviti studij i ostali su s položenih 3 ispita na prvoj godini. Užas.

Na toj stubi, dakako, budućim sportskim novinarima uopće nije kraj. Iduća je faza snimanje pred kamerom i procjena stručne komisije, sastavljene od različitih znalaca, primjerice gospođa Milke Babović i Jasmine Nikić ili profesora s fakulteta Dražena Klarića, a u konačnici i – moje osobnosti. Kamera, vjerovali ili ne, neke ljude voli na prvu, neke neće nikad zavoljeti. Svatko tko želi doći na televiziju mora toga biti svjestan. Isto tako deformacije lica, mucanje ili invalidnost ne dozvoljavaju postojanje takvih osobina kod klasičnog TV novinara. Okrutno? Možda, ali je tako. Floskule tipa „pa sigurno ima nekog pomoćnog posla…“ uopće ne funkcioniraju u novinarstvu, a kamoli u TV novinarstvu. Novinar posao radi sam. Onaj konačni, dakako, dakle tekst ili izričaj u mikrofon. Pokretljivost, snalažljivost, brzina, mogućnost sastavljanja vijesti „iz glave“ i izravni govor u kameru bez „blesimetra“ predispozicije su koje krase TV novinara, a posebno sportskoga.

Sjećate se, naravno i nažalost, Domovinskog rata. Tijekom istoga, HRT je organizirao pregršt novinara koji su se javljali s ratišta. Najbolji su, pa zbog toga su postali i voditelji centara, bili baš – sportski novinari! Ili jutro nakon bombaškog napada u Madridu i u bezbroj sličnih situacija… zašto baš sportski novinari? Pa nama samo jednom, samo u toj sekundi padne gol, samo u nekoliko minuta hrvatska košarkaška reprezentacija vodi protiv Dream Teama, samo…. Stvar koja se dogodi, sportski  ju novinar odmah mora izreći. Suvislo, potpuno, informativno. A to se, dakako, može naučiti, ali bolje je to „nešto“ imati u sebi, pa po mogućnosti pokazati i na audiciji, pred upaljenom kamerom, u nekakvom studiju, pod čudnom rasvjetom…

I kad i taj segment zadovoljite, onda tek predstoji najteži dio vašeg eventualnog novinarskog života. Jer, dođe klinac i kaže kako bi on bio odličan komentator. I drugi, i treći… A baš nitko ih nikada nije niti pokušao naučiti osnovama novinarstva, a to je – napisati vijest! I zato su naši kandidati u svojim testovima imali i tu stavku. Zato su dolazeći pred kamere morali sami sastaviti vijest. Zato su morali na brzinu simulirati razgovor s nekim poznatim sportašem, morali su brzo reagirati, a što manje zastajkivati i šutjeti.

Oni koji su to prošli dobit će priliku u redakciji. Pisati vijesti, „nositi kave i čistiti pepeljare“ ako treba. Naši su stari govorili da bez muke nema nauke. I bili su u pravu, sasvim sigurno. Želite li postati novinar, morate jako dugo pokušavati. Morate od prvoga dana cijeniti sport i sportaše, morate se svakoga jutra informirati ne samo o rezultatima na kladionici, nego i o predsjedničkim izborima u susjednoj zemlji, jer možda baš sutra ćete tamo otputovati, morate poznavati sportska pravila, morate znati osnove Zakona o sportu, morate biti pristojni, morate biti uporni, pismeni, različiti od drugih, morate poštovati rokove i sve elemente TV poslovanja, uključujući i shvaćanje da ne radite sami, da morate znati tražiti i dobiti pomoć od ljudi oko sebe, dakle morate cijeniti montažere, snimatelje, realizatore, grafičare, morate poštovati uredničku politiku vašeg medija, morate ga štititi svim srcem od napada uzjogunjenih bezglavnika, morate cijeniti baš svakoga gledatelja, morate u konačnici provoditi sate i dane na poslu, morate…ma morate brdo toga….i još više.

I onda, jednoga dana možda bude i TV novinar od vas.

JURA OZMEC