Dobar vam dan, drage čitateljice i dragi čitatelji, u Europskoj uniji!

U moru pozitivnih i negativnih tekstova koje smo zadnjih dana imali prilike pročitati u medijima, a u vezi ulaska Hrvatske u zajednicu europskih naroda, bilo bi sasvim neobično da ne napišem koju riječ o tome, i to iz nekoliko razloga.

Prvi je taj što sam prije 8 godina i sama bila zaposlena u Ministarstvu europskih integracija te radila na ideji ujedinjenja Europe. Tako sam neposredno doživjela i živjela žar, strast i elan s kojima je tadašnje Ministarstvo, sastavljeno od 120 mladih, visokoobrazovanih ljudi, od kojih su neki završili studije u inozemstvu, sudjelovalo u izradi strategije pristupa, prevodilo i prilagođavalo pravnu legislativu te informiralo hrvatsku javnost o Europskoj uniji i pristupanju naše zemlje europskoj zajednici naroda. Iz tog doba najviše od svega pamtim osnovnu ideju koja se provlačila na svim seminarima koje smo prvo mi zaposlenici sami prolazili, a kasnije predavali svim tijelima državne uprave: Europska unija je nadnacionalna zajednica europskih država nastala na temeljima poslijeratne razrušene Europe, kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Ne zaboravimo da je 2. svjetski rat bio jedan od najkrvavijih sukoba i odnio tisuće života, no samo 6 godina nakon njegova završetka zemlje koje su ratovale jedna protiv druge shvatile su kako na prostorima europskog kontinenta nema suživota bez suradnje i pomirbe, kao ni progresa bez jačanja zajedničke ekonomije, naravno, uz poštivanje autonomije te jezične i kulturne različitosti svake članice. Isto tako pamtim silan ponos koji smo osjećali kad god bismo postigli uspjeh u prihvaćanju ili provedbi nekih dijelova procesa pristupanja. U to vrijeme istraživanja su pokazivala 75%-tnu opredijeljenost hrvatskih građana za ulazak u EU, a EU je brojala 15 članica.

Danas, 10 godina poslije, neki novi klinci sagradili su zajedno s nama Hrvatsku kakvu danas imamo, rane domovinskog rata zacjeljuju, a uslijed opće ekonomske krize kao da je sa zajedničkim neprijateljem nestalo i entuzijazma, osjećaja pripadnosti, potrebe za sinergijom i ujedinjavanjem. I to baš kad mi se čini da nam je upravo to najpotrebnije. U doba krajnjeg individualizma, propasti kapitalističkog koncepta gomilanja nepotrebnih stvari te umjetno stvorenih potreba, kad postajemo svjesni krhkosti, nesigurnosti i nestalnosti materijalnog svijeta koji smo stvorili, u periodu kad možemo u jednom danu izgubiti višegodišnji posao i karijeru, a s time i svu sigurnost i samopouzdanje građene na varljivim materijalnim temeljima, mi se još više zatvaramo u sebe, otuđujemo i ne vjerujemo nikome. Nije li upravo sad vrijeme za sinergiju, udruživanje, pomaganje, dijeljenje, davanje? Ulazimo u EU nakon referenduma na kojem je samo 66,27% onih koji su na njega izašli (a od svih je članica najmanje Hrvata uopće izašlo na referendum) glasalo za proces u koji smo uložili desetljeća rada, priprema i uvjeravanja kako i geopolitički i kulturološki i politički pripadamo europskoj zajednici. Ulazimo s ogorčenjem, sa strahom kako će nam u toj uniji nešto oteti i sa skepsom kako ćemo kao mali narod biti ugnjetavani, ucjenjivani i bez prava glasa te uz potencijalnu opasnost da rasprodamo našu obalu, ljepote i resurse „bogatim Europljanima“. Naravno da EU ima svojih mana. No prosječan Nijemac s druge strane misli kako male zemlje iskorištavaju njemački kapital i kako Njemačka previše daje, a premalo dobiva. Englezi su tradicionalno skeptični i prilagođavaju se uglavnom onoliko koliko moraju, a Grci nisu prihvatili pravila igre pa su se nasukali na vlastitu nelikvidnost i nesrazmjer uloženog i očekivanog… Ali to sve ne može zaustaviti globalizacijski proces i činjenicu kako jedni bez drugih ne možemo.

Znam kako iza otpora ulasku u EU stoji strah, duboki iskonski strah onih koji Europsku uniju ne vide kao zajednicu jednakih, jednako zaštićenih i jednako participirajućih zemalja. No nitko ne može osporiti kako je u osnovi Europske unije pozitivna ideja snažnijeg ekonomskog i kulturološkog suživota, stvaranja zajedničkih obrazaca, zajedničke pravne stečevine te zajedničke politike obrane, uz očuvanje identiteta svih, i najmanjih naroda, koji sami, izolirani, ne mogu preživjeti niti ekonomski prosperirati. U to smo se ipak već dovoljno puta uvjerili. Zajedno smo jači, to svatko zna. Ipak, treba razumjeti strah od promjene – on je u psihologiji svakog bića. No budemo li temeljili našu budućnost na bojazni kako ćemo unutar neke veće zajednice biti izigrani, opljačkani i ugnjetavani samo zato što smo mali, to znači kako mislimo da ništa nemamo te kako ne vjerujemo u vlastitu vrijednost i u ono što mi možemo pružiti. U temelju samopouzdanja, pa i nacionalnog, jest sigurnost u samog sebe. U svakoj zajednici svi pridonose na različit način. Hrvati kao da nisu svjesni kako žive u jednoj od najljepših europskih zemalja i kako je ta ljepota resurs koji nam nitko ne može oteti niti itko može rasprodati bogatim Englezima – nitko osim nas samih. Pa što ako im i prodamo naša neobrađena polja i napuštene i zapuštene kuće? Čega se u stvari bojimo?

Zar se zaista bojimo kako će nas drugi europski narodi porobiti, pokoriti, pokrasti, razvlastiti u vlastitoj zemlji? Kao da je itko u tome bolji od nas samih. Ropstvo u 21. stoljeću ne nameću nam drugi, već naš vlastiti strah koji nas drži u okovima opreza, podozrivosti i nepovjerenja u vlastite snage i sposobnosti. Budemo li robovali kapitalu, materijalnom, aroganciji i mržnji, budemo li bahato prezirali one koje smo smatrali manje naprednima od nas kao što su Česi, Bugari i Rumunji, nema nam opstanka ni u jednoj zajednici. Poduzetnici su odavno shvatili kako smo premali da bismo jedni drugima preprodavali nešto što ionako nismo sami proizveli. No vrijeme je da i ostali počnu razmišljati u duhu sinergije – moramo postati tzv. duhovni poduzetnici. Ovaj termin upotrijebila sam s namjerom da definiram stupanj svijesti koji je većina ljudi dosegnula u zadnjih par godina, a odnosi se na stav prema sebi, smislu svog postojanja i djelovanja u zajednici u kojoj živimo.

Kroz posao koji obavljam, svakodnevno spoznajem koliko smo socijalno, materijalno i emocionalno ovisni jedni o drugima, a istovremeno koliko je zajedništvo u krizi. Raspada se i zajednica obitelji – statistika kaže kako je trend razvoda od svakog četvrtog razvedenog braka u 2010. porastao na svaki treći, a tendira prema svakom drugom. Nitko neće osporiti kako je, unatoč često ozbiljnim razlozima razvoda i dubokim nesuglasicama među partnerima, raspad obiteljske zajednice traumatičan za sve njezine aktere, stvarajući u njima osjećaj nesigurnosti i krhkosti te osiromašujući ih ekonomski, emocionalno i duhovno.

Sve više ljudi shvaća kako samo ako dajemo možemo primati i dobivati. Zatvaranjem vlastitih granica (umnih, političkih, mentalnih) zatvaramo sebe u svijet manjih mogućnosti, a izoliranost stvara osjećaj depresije i neuklopljenosti u okolinu, čime i čovjek i zemlja gube svoj smisao. Svi smo dio jednog i jedinstvenog Univerzuma, a međudržavne podjele samo su umjetne podjele kojima se dosjetio ljudski ego kako bi se lakše manipuliralo ljudskom prirodom. No daleko iznad svega što smo stvorili kako bismo se obranili jedni od drugih ipak postoji svijest o tome kako smo svi dio istog veličanstvenog planeta koji trebamo dijeliti s drugima u dobroj namjeri, bez skepse i podozrivosti. Svatko od nas ima što dati i što primiti, i to upravo u jednakoj mjeri. Zapravo, gotovo sam uvjerena kako će oni koji su bili sretni u Hrvatskoj izvan EU, biti sretni i u EU Hrvatskoj. Oni koji su davali ti će davati i dalje, pa će i primati.

I premijer i predsjednik prekjučer su poslali vrlo slične poruke o ulasku Hrvatske u europsku zajednicu: poruke jedinstva i zajedništva koje govore o ideji doprinosa i sinergije koju možemo postići u uniji europskih naroda. Činili su to sadržajno, navodeći mnoge velike hrvatske autoritete iz kulturalne, znanstvene i umjetničke prošlosti, svečanim tonom glasa i vidno uzbuđeni. Strani državnici govorili su o ostvarenju hrvatskog sna i povratku Hrvata kući, teritoriju kojem su uvijek pripadali, uz naglašavanje važnosti našeg doprinosa – iako smo mala zemlja naš je doprinos velik. U Europsku smo uniju dobrodošli i srdačno dočekani.

Na kraju, znam kako većina nas nije zadovoljna našim političarima, njihovom nesposobnošću i načinom na koji vode zemlju te kako vjerujemo da će se to odraziti i na njihovo zastupanje Hrvatske unutar EU. No, ne treba političarima davati preveliku važnost – kako smo s njima, koje smo izabrali jer boljih očito i nemamo, izlazili na kraj dok nismo bili u EU, tako ćemo i od sada. Dapače, možda će ih uhodana struktura Europske unije malo dovesti u red, naučiti nekim komunikacijskim i diplomatskim standardima. Fokusirajmo se zato radije na svoje snage i komparativne prednosti. Nitko nam ne može oteti ono što sami nemamo. Nitko nam ne može oduzeti ono što sami ne (pro)damo. Sami smo zaštitnici i čuvari svojeg jezika i kulture. Onda, čemu strah? Osim, naravno, od nas samih… Sretno nam u novoj zajednici!

Mirela Španjol Marković

http://ciceron.hr

Poslovni savjetnik pratite putem Facebook/LinkedIn/Twitter