Prosinac je mjesec kad se pišu lijepi blogovi. Retorspektive nekih lijepih događaja u protekloj godini, nabrajanje uspjeha, zahvala suradnicima, partnerima, dobavljačima, klijentima, obitelji… Mjesec kad darujemo one koje volimo, prijatelje i poslovne partnere, ali i one članove obitelji koje vidimo samo na takve praznike. Da citiram tu jednu prijateljicu koja uvijek kaže: ja imam par pitanja.

Dakle, ja se pitam zašto moramo najljepše trenutke u godini provesti s onima koji nam nisu bliski, samo zato što su nekim slučajem rodbina? Zašto im trebamo kupovati poklone koji u sebi ne nose energiju istinske želje za darivanjem? Tko je to smislio? Tko se od vas sjeća poklona za Božić u celofanu u kojem su bile suhe smokve, jedna naranča, čokolada Braco i seka i par svilenih bombona? Nadalje, tko je rekao da se rodbinu i starije mora poštivati? Što s onima koji nisu vrijedni poštovanja? Tko kaže da starost sa sobom nosi i mudrost? Onda, koji nas vrag tjera da kuhamo i nakuhavamo danima hranu koja nije zdrava, koja je preobilna uz obaveznih 3 kile francuske koja se povlači po kući 3 tjedna?

Aj nek mi netko odgovori na ta pitanja.

Jer gledajući blogove u ovoj godini, ona je bila u znaku coachinga. A coach uvijek preispituje sve, traži odgovore, postavlja pitanja, izaziva postojeće stanje.

Ja npr. već nekoliko godina izazivam sudbinu pa poželim da me sljedeća godina “obori s nogu”. A kako svatko tko je pročitao Tajnu zna da naše misli Svemir uvijek i uslišuje, pa me 2015. doslovno već u proljeće - oborila s nogu. Doslovno. Jer u Tajni ne piše da Svemir ne kuži metafore, nego sve shvaća doslovno. Nek mu bude, ja sam na sreću opet na manje- više svojim nogama, ubuduće ću biti opreznija i suzdržati se od metafora kad tražim nešto od duhovne sile koja upravlja svijetom. Baš sam mislila poželjeti u 2016. da mi s Novom godinom udahne novi, svježi život, no sad kad znam da ovaj ne kuži preneseno značenje, pa mi nedajbože podari nekog malog drekavca, no, thanks. Poučena iskustvom preformulirat ću želju u konkretno 2 injekcije hijalurona u nazolabijalne bore i 5 kila manje. Uz 2-3 nova klijenta i kuću s bazenom, bit će ok. Ok, Svemire, kužiš? (Nikad ne znaš jel on i čita blogove, pa za svaki slučaj)…

I još želim da me prestanu tražiti kontakt Brune Šimleše koji je 2011. održao predavanje kod mene pa se iz nekog razloga svi obraćaju u Ciceron. Već sam se žalila zbog toga da mailovi počinju sa dragi Bruno, a kad počnu sa draga Mirela, često je sljedeće pitanje, molim vas broj ili kontakt od Brune.

Onda želim da u 2016.  TELE2 prestane s reklamama u vezi ovaca jer se ovce ne mogu braniti protiv mobbinga.

I sasvim jasno želim da u 2016. godini ne moram donositi previše odluka. Dosadilo mi odlučivanje. A u poduzetništvu stalno nešto moraš odlučivati. I da, u vezi s tim želim da na glumi koju sam ove godine upisala ne dobijem ulogu Hamleta. Jer kakve sam sreće…

Ja bih se ovom prilikom zahvalila svim mojim klijentima, i onima koji plaćaju na vrijeme i onima koji nazovu i pitaju jel možemo kompenzirat s par tona cementa i onima koji nam pošalju dopis za kojeg mi treba sudski tumač jer je prepun izraza koje ni moj odvjetnik ne razumije, ali oni to  eto “imaju u sustavu” i nek se ne uzrujavam i nek zanemarim i oni to isto ne razumiju, ali eto sustav im to izbacuje. I iz centrale u Njemačkoj, Budimpešti, Parizu su im to poslali i to je takva procedura…

A u mom sustavu je da me to promptno iznervira kad rečenica počne sa to nam je u sustavu tako… Mrzim kad su ljudi robovi informatičkih sustava.

A zahvalna sam na puno toga što mi je 2015. donijela – na novim poznanstvima, novim klijentima, novim znanjima, nekim uspjesima, nekim neuspjesima…Evo,  zahvalna sam stranci MOST na tome što me podsjetila na bajku braće Grimm “bremenski svirači”. Basna je to o tome kako je isluženi magarac prestao biti koristan svom gazdi mlinaru, te ga on otjera od kuće. On odluči postati glazbenik. Slična sudbina prijetila je i ostalim životinjama na koje uz put nabasa: lovačkog psa gazda je htio ubiti, ofucanu mačku utopiti u vodi, dok je pijetao trebao završiti u kipućem loncu. Zajedno postanu svirajući putujući glazbeni sastav koji svoju karijeru krene potražiti u dalekom gradu Bremenu. Basna završava da taj kvartet slučajno otkriva lopove, koje ovaj otpisani kvartet udruženim snagama i bukom preplaše i otjeraju iz kuće pune ukradenog blaga. I živjaše oni još dugo, dugo u sreći i blagostanju s  ukradenim blagom svirajući i veseleći se.

I tako se ja ponadah da bi možda tako moglo biti i s MOSTom, ali ova priča ne završava tako… Jer nama Hrvatima nije u sustavu da tako razmišljamo. O sinergiji, slozi, o tome kako dobro treba pobijediti zlo…Ljudi, pa što bi bilo da su se bremenski svirači posvađali, poizbacivali jedan drugoga iz kvarteta, ha? Ni bajke ni ničega ne bi bilo… Je, al Nijemci su to, što se tu može…

Zato želim svima u 2016. godini da budemo malo više kao bremenski svirači, složni i vođeni istim motivom, ali Svemire, nemoj nas molim te baš pretvoriti u magarce i kokoši…. Ups…

Čitajte ovaj blog i u 2016.! Želim vam puno uspjeha i lijepih trenutaka u ova divna, izazovna i uzbudljiva vremena!

Mirela Španjol Marković
www.ciceron.hr