Izbori, izbori, izludit ćemo. Da smo imali izbore od stoljeća sedmog, mi bi Hrvati izumrli od muke i međusobnih bitaka. Aj dobro, ajmo onda vidjet samo zadnje 4 godine. Malo smo skliznuli prema dolje. Malo smo više razočarani. Malo smo više nezaposleni. Malo je teže naplatiti odrađeno. A s političkog trona nas promatraju i dalje dva ista lika – jedan (brifiran od američkog PR stručnjaka, al nema veze, nek bar nekog sluša) koji se konačno sjetio reći da domoljublje nije vlasništvo desnice, pa je ajde, uspio vidno iznervirati političke oponente. A da je to bio dobar retorički manevar, pokazuje to što se ovi opasno ljute na njega. Uzeo im igračku. Bez pitanja. To, Miki! Bolje ikad nego nikad. Šaraj brate i dalje malo s tim argumentima.

I drugi najpopularniji političar koji je u međuvremenu ponovno postao otac. Što je ujedno jedina promjena u njegovom životu, retorici i nastupu. Budući da on, avaj, ne radi s američkim PRovcima, ostao je isti. Što o njemu reći, kakvu poruku poslati? Neću govoriti ništa nego samo – dame i gospodo, Tomislav Karamarko. Tomislav Karamarko obznanio je prije par dana da je Hrvatska zemlja s imenom i prezimenom. Izjavio je i da HDZ ima 5 točaka programa, ali ih čo’ek nabrojao do 3. Dalje ne ide. Treba to razumjeti, ne spava se noću, beba plače. Pustimo ga na miru. I kad sam ja već pomislila da će nam obrazovano žensko čeljade pokazati što je diplomacija, što je uglađena i fina retorika i uvažavanje različitosti, ona, predsjednica Republike s imenom i prezimenom, čak s dva prezimena, ode vanka i opali nas ogovarat. Vlastitu zemlju i napaćenu nam vladu koja je u ovom mandatu morala promijeniti valjda sve ministre. Pa taman smo ih našli i izvukli sa biroa za zapošljavanje! Ništa njoj ne valja. Tako lijepa, a tako ljuta. Šteta.

Oni koji me dugo čitaju znaju da ja volim Sanadera i da mi nedostaje. Mislim, kao slučaj – njegov nastup, gard, glas, uvjerljivost. Primjer retoričkog erosa za moju sljedeću knjigu. Dosadno bez njega za poludit. Nema materijala više za analizirat. Od tada ne nastupam više u medijima na temu politike, iz protesta. Vrati se, Ćaća, vrati se, majstore!

Ali na svu sreću pojavljuju se tu neka nova lica pa opet postaje zanimljivo. Bit će dobra zamjena dok Sanader ne ishodi građevinsku i uporabnu pa izađe iz zatvora. Evo na primjer onaj dečko iz Živog zida. Sinčić, jel? Sve ankete pokazuju da ga mladi podržavaju. Očito im je fora. I meni je. Nemam pojma o čemu priča, ali nema veze, nema ni on. Al izgleda ko da zna, a dojam je najvažniji. I lijepo mi ga gledat onako bez gestikulacije, ne umorim se.

Pa onda taj Božo, Božo Petrov. Nije loš. Ima neke poteze koji su super populistički. A čovjek se ne može stavit ni zadnji na listu bez da ga ne napadnu… Što da još napravi, što? Ti Hrvati nikad zadovoljni. A čovjek je artikuliran, očito obrazovan i ima neke uspjehe i svoje glasače. Pitanje je vjerodostojnosti hoće li iz političkog pragmatizma koalirati s potuno različitim političkim opcijama. I prijeći na tamnu stranu. Navelo me to da se pitam je li baš djelovanje iz Sabora jedini način mijenjanja političke svijesti. Ili se zapravo prave promjene svijesti događaju izvan Sabora koji je, ruku na srce, odavno nije mjesto progresa i zdravog razuma.

E, a kad smo kod razuma, simpa su mi ovi iz Pametno. Pametno i točka. Lijepo im čovjek kaže da će imenom Pametno uvrijediti hrpu ljudi. Jok, ne slušaju. Pametno, pa pametno. Briga njih za te što bi mijenjali političku kulturu, oni bi da stručnjaci vode zemlju, oni ne bi koalirali s nepametnima. Oni osmislili program, jbt. Tko je vidio imati program u politici? A tek zamislite koja je to odgovornost kad nosiš ime Pametno – stalno moraš pazit da ne izvališ neku glupost ako hoćeš biti vjerodostojan. O ljudi… Uglavnom, ne bih im bila u koži, ti će se naraditi. Jer oni hoće mijenjati svijest, a to je proces i to dugogodišnji. Sretno im.

Napomena: ovaj odlomak bloga namjerno je pisan u sarkastičnom tonu. Što je sarkazam, kako djeluje na ljude, jesmo li kao društvo zaljubljeni u sarkazam napisala sam nedavno u ovom intervjuu u Globusu.