Poštovane čitateljice i čitatelji, jeste li uspješni? Ako da, što pod tim podrazumijevate? Ako mislite da niste, koga smatrate uspješnim?

Uspjeh je, naime, bio tema panela „21 put do uspjeha“ na kojem sam prošli tjedan sudjelovala zajedno s Martinom Bračić, poduzetnicom i vlasnicom lanca slastičarnica Torte i to, i Mani Gotovac, poznatom teatrologinjom, intendanticom i autoricom nekoliko knjiga, od kojih mi je posljednja, naslova "Fališ mi", posebno prirasla srcu. U njoj neobična i u svakom pogledu kontroverzna Mani govori o svom životu, ljubavi, strasti prema teatru i osobnim tragedijama.

Razmišljala sam s puno respekta kako je moguće na istom panelu uspoređivati moj uspjeh i uspjeh jedne tako inspirativne osobe. No i prije nego što smo sjele zajedno za stol, za kojim sam odmah osjetila energiju i jednostavnost te iznimne žene, shvatila sam da ne postoji gradacija uspjeha - ne možeš biti 10 ili 60 dkg uspješan :). Kao što ne možeš biti malo trudna, malo zaljubljena, malo duhovita… Ili jesi ili nisi. Pitanje je samo tko i kako određuje uspjeh? Jer čula sam te srijede kako na pitanje o uspjehu Mani odgovara s jednakim respektom i sumnjama kao i ja i Martina, kraljica cheesecakea u Hrvata i šire. „Nemam pooojma jesam li uspješna“, reče Mani svojim poznatim kotrljavim i šarmantnim „r“, „nikad me do sada nitko nije to pitao… Ja samo znam da se osjećam uspješnom kad ne pristajem na kompromise kako bih se svidjela drugima“.

Martina, čija je poznata torta od sira pomilovala skoro svako nepce zagrebačkih, sarajevskih i beogradskih sladokusaca, rekla je da se uglavnom osjeća uspješnom u ovome što radi, ali da ne zna je li uspješna u životu. Postoje svakakvi trenuci, kao i oni u kojima se osjeća potpuno neuspješnom i gubitnicom. Jednako tako i za mene, koja se nešto trudim kao podučiti ovu naciju retorici i kulturi komuniciranja, uspjeh nije trajno stanje. Ima jutara kad se u 6:40, na zvuk glazbe buđenja, pitam da li da se umijem ili ubijem, i ima li to sve smisla. Ali generalno, uspjeh je definitivno pitanje subjektivne, a ne objektivne istine, vlastitog doživljaja sebe, energije koju zračite, a koju onda i okolina prepoznaje. Iako je činjenica kako mediji čuda mogu učiniti da netko postane slavan i poznat, pojavljivanje u medijima još je daleko od uspjeha, bez obzira što se najčešće tako percipira. Ako ne možeš reći ono što misliš, onda ni ne misliš ono što kažeš. Dođite na našu radionicu i naučite izreći upravo ono što mislite :) - MOĆ GOVORNIŠTVA

Dan nakon panela, na 12. Business Caféu, o tome kako je, unatoč mnogim ograničavajućim uvjetima, od Malog Lošinja stvorila brend na kakvom samo mogu zavidjeti mnogi drugi otoci s boljim položajem i startnom infrastrukturom, govorila je Đurđica Šimičić, direktorica TZ Malog Lošinja. Kako je to uspjela? Strašću, radom, voljom i ljubavlju prema svom poslu. Nema izgovora, nema konkurencije, nema neuspjeha ako odlučiš uspjeti, rekla je ova poduzetna i vrijedna žena. Činjenica je također da se uspjeh obično identificira s profesionalnim uspjehom, s prepoznatljivošću na nekom javno priznatom području. No mnogi od onih koji sada čitaju ovaj tekst jesu uspješni, ali svoj uspjeh proživljavaju bez svjetla reflektora i mikrofona, ne želeći od toga raditi javnu priču. Njihov uspjeh nikako nije zbog toga manji, no javno podijeliti svoje iskustvo uspjeha može mlade ljude itekako motivirati, pokazati im kako upornošću, strašću i marljivim radom mogu postići sve što žele. To u duboko depresivnom te lošim i negativnim vijestima opterećenom društvu, posrnulom zbog ekonomske, pa onda i duhovne krize, itekako dobiva svoj smisao. Zato mi je bilo posebno zadovoljstvo sudjelovati u panelu, a i vidjela sam u publici neka nova, mlada lica koja će uskoro sjesti za taj isti stol i svojim iskustvom motivirati generacije koje dolaze.

Ljuta sam...

... na političke stranke, novinare, kolege… Uspjehu unatoč, prošli sam se tjedan baš iznervirala. Organizirao HDZ taj svoj skup, još k tome nabavili i trenera javnog nastupa. Koji im je, usput budi rečeno, još odavno nasušno potreban, što je normalno, sve 5, potreban koliko i engleskim, njemačkim i francuskim političarima koji imaju već stoljetnu tradiciju komunikacijske edukacije. Kadli naši novinari od toga napravili sprdačinu par excellence. Na stranu sad kvalifikacije osobe koja je trening provodila, ne poznajem čovjeka, ali nije mi jasno kolika mora biti glad za senzacijom, koliko bolesno novinarstvo, da uspiju napuhati i najbezazleniji naputak o toliko uobičajenim stvarima kao što su izgled i pravila odijevanja za javni nastup. Tako su nešto što spada u common sense uspjeli preplaviti naslovima poput „HDZ-ovkama od danas zabranjeno nositi štikle“, a sve na opće veselje dežurnih hejtera i preziratelja ove zemlje, političara, konzultanata, cipela, odijevanja uopće i svega što se kreće i gmiže po zemlji. Dobra je zezancija, ljudi moji, ali kamo to vodi? Pa nije u tome poanta.

Ljuta sam jer su naši političari, ne educirajući svoje članove u miru i diskreciji, kako to rade sve stranke u svijetu, nesmotreno dali medijima povoda za opće ismijavanje i izvrtanje običnog savjeta, kakvog možete naći u svakom udžbeniku poslovnog bontona, u glupavu grotesku. Zatim sam ljuta na novinare koji zlonamjerno i bez imalo profesionalnog razuma i želje za prenošenjem relevantne informacije zadovoljavaju shizofrene urednike u bjesomučnoj potrazi za što većom senzacijom, a da nisu pročitali niti jednu jedinu knjigu o javnom nastupu ili poslovnom i političkom protokolu. Na taj način uskraćuju čitateljima pravu informaciju i zatupljuju ionako već lobotomiziranu javnost umjesto da ju objektivno informiraju o događajima. Ali tko je na ovim prostorima u zadnje vrijeme vidio ozbiljno novinarstvo? Kad je već kruha sve manje, treba raji više zabave i igara. Ma tko će se još baviti ozbiljnim, relevantnim temama, proračunom, katastrofalnim stanjem u školstvu u kojem roditelji kupuju toaletni papir i sapun za školu, kad od 90 minuta zdravstvenog odgoja i iz inata kupljenim štiklama Martine Dalić (koja ionako nikad neće shvatiti poantu medijskog treninga) novinari mogu napraviti hit temu…

Ljuta sam i na dotičnog kolegu koji je, kaže, „certificirani stručnjak za medijski nastup“, a nije uspio spriječiti ovakav loš PR jer, ruku na srce, posao kojim se mi konzultanti bavimo je low profile, diskretan posao, i što je manje vidljiv potpis osobnog savjetnika, to je savjetnik bolji stručnjak. E, moj kolega… Inače, jedan od najpoznatijih savjetnika za govorništvo bio je Kennedyev savjetnik Ted Sorensen, autor nekih od najefektnijih političkih govora u povijesti, no lojalno je radio za Kennedya u potpunoj diskreciji i njegovoj sjeni. Priča se čak da je upravo on autor Kennedyeve knjige, za koju je 35. predsjednik SAD-a dobio i Pulitzerovu nagradu, no Sorensen to nikada nije priznao. A sve do filma „Kraljev govor“ nitko nije čuo niti za Lionela Loguea, govornog terapeuta kralja Georgea, čiju je ključnu pozadinsku ulogu u kraljevom životu rasvijetlio tek ovaj film. Zašto? Pa zato što je govorništvo jedina vještina koja uči kako ne otkriti da ju učiš :). Poznati živući savjetnik, čija je popularnost gotovo jednaka onoj njegovog još poznatijeg klijenta jest Alastair Campbell, savjetnik Tonya Blairea, o kojem sam pisala u newsletteru Pričam ti priču. Ali za to već morate biti faca sa stilom.

Ljuta sam…

... na sebe... jer sam ljuta na sve ove gore. Pa 10 godina učim po raznim tečajevima samospoznaje kako tolerirati sebe i druge, kako oprostiti sebi pa drugima. Jer tek kad oprostiš sebi, možeš početi opraštati drugima. Sve dok si ljut i zamjeraš nekome, vezan si za njega. Ljutnjom. Ma, bla, bla, bla, sve znam. Ali ne ide. Kolikim novinarima, kolikim kolegama bih ja trebala oprostiti. Vidim da ću morati na autogeni individualni, intenzivni i jedno 10 sati coachinga… No najlakše bi mi bilo riješiti se ljutnje tako da prestanem čitati novine, gledati TV, tako da izbrišem profil na FB... Ali 'ajte vi ako možete :). Analogija i antiklimaks I da završimo pozitivno.

Ovih se dana u muško-ženskom društvu razvila rasprava oko toga ima li veza s novim partnerom šanse za dugotrajni odnos ukoliko je počela tako da ste nakon par sati poznanstva završili u krevetu. Povuci-potegni, zahuktala se rasprava, mišljenja su različita... Netko se sjetio primjera para koji je tako započeo vezu i već su 6 godina u sretnom braku, no meni ipak nekako izgleda kao da je to iznimka. U glavi mi se stvorila slika pa rekoh automatski: „To vam je meni kao da na važnoj prezentaciji s klijentima s kojima želiš poslovati dugo godina ustaneš i započneš govor riječima: „Poštovane kolegice i kolege, dragi suradnici, da završim…“ Nastade tišina. I onda još dodam: „Kao neki antiklimaks, kužite, krećeš od vrhunca pa prema slabijem intenzitetu“. Pa s čim ću uspoređivati nego s retorikom, k vragu? I stvarno tako mislim, nije sad da se upucavam Crkvi i zagovaram apstinenciju (čisto sumnjam da Glas Koncila prenosi moj newsletter), već fakat tako mislim. Uglavnom, ova moja retorička analogija nekako nije naišla na dobar prijem u ovom društvu (proglasilo me fah-idiotom s naznakama konzervativizma :)). No neka barem u ovom newsu posluži kao primjer što je to analogija te kako se retoričkim figurama može efektno oslikati svoje mišljenje ili postići potpuno suprotan efekt, ako se uspoređuju kruške i jabuke. I savjet za kraj: ako ste ljuti pišite, izbacite to van. Jer nakon 2 do 3 sata ispuše se čovjek, nastupi katarza. Ni ja više nisam ljuta. Do sljedeće prilike :).

Poslovni savjetnik pratite putem Facebook/LinkedIn/Twitter