Drage čitateljice i čitatelji, kada su vas zadnji puta „spucale“ emocije s kojima niste mogli izaći na kraj? Bijes, tuga, strah, zaljubljenost? Kada bih na predavanjima postavila pitanje publici misle li kako svoje emocije mogu kontrolirati, isprva bih uvijek dobila odgovor „Naravno!“.

No onda bih postavila još samo par potpitanja poput „Možete li onda kontrolirati u koga ćete se zaljubiti?“ ili „Možete li spriječiti da se razbjesnite na svog tinejdžera kad ga, nakon dvanaest obećanja da će odmah pospremiti svoju sobu, dva sata kasnije nađete kako mirno igra League of Legends u istom kršu i kaosu u kojem ste ga i ostavili?“ (Znate već kakav i kojim tonom odgovor slijedi: „Joj, pa kaj si nervozna, dobro, budem…“). Možete li uistinu spriječiti, na primjer, tugu koja vas preplavi kad izgubite blisku osobu?

Naravno da ne. Jedino što možemo kontrolirati jest naše ponašanje. No dok emocija još snažno traje za kontrolu nam treba puno samosvijesti, osvještavanja, dresure. Koristeći razne tehnike poput dubokog disanja, relaksacije, meditacije te promjene položaja tijela možemo spriječiti agresivnu reakciju. Ponekad bismo sugovorniku najradije opalili pljusku, urlali ili plakali, ali to uglavnom ne činimo jer nas odgajaju da prepoznamo afekt i reagiramo „civilizirano“. Radom na osobnom razvoju učimo potisnuti ispoljavanje emocija i ne pokazivati što istinski osjećamo, a sve pod nazivnikom „uljuđenog ponašanja“. To tako treba biti, no ima to i svoju cijenu.

Suvremeni čovjek 21. stoljeća zbog tih i drugih razloga prilagodbe okolini sve se više udaljava od svoje prave prirode pa, iz bojazni kako će biti povrijeđen ili ismijan, potiskuje i primarne emocije poput straha ili čak veselja. Boji se osude društva – ako ljudi otvoreno pokazuju strah zovemo ih kukavicama ili mlakonjama (muškarce), a cendravicama ako su žene. Ni veseliti se više nije primjereno u „ova teška, turobna vremena kad toliko ljudi pati“. Smijemo se prigušeno, slabo gestikuliramo, potiskujemo strast kako ne bismo ispali neobuzdani. Kako u poslu, tako i u ljubavi.

Na grupnom coachingu koji sam nedavno prolazila vježbali smo upravo ispoljavanje autentične emocije u simuliranoj situaciji. Pokušavali smo jedni druge naljutiti, rastužiti… Vizualizirali smo, lupali šakom po jastucima, vikali, psovali, tresli se od straha, plakali i veselili se. Ne moram vam ni reći kako je dobar osjećaj znati da smiješ izraziti emociju i da ti se ništa neće dogoditi. Probajte! Dobro, ne baš u šefovoj sobi, ali idite u prirodu i otkrivajte sami sebe kad ste sami. Dobar način da izbjegnemo čir na želucu, probleme sa štitnjačom obično povezane s potisnutim emocijama i cijeli niz bolesti uzrokovanih bolnim ili neiskazanim osjećajima. Preporučam svima. Jer svaka emocija je dobra, zdrava i važna, ako znamo prepoznati što nam ona poručuje i govori o nama.

Ali zato problema s ispoljavanjem emocija nemaju - zaljubljeni. Jedan dan mi je došlo preko FB javno zamoliti svoje prijateljice da se ne zaljubljuju istovremeno jer je nemoguće da paralelno na zemaljskoj kugli postoje dva najbolja, najzgodnija, najdivnija, najnježnija i najsavršenija muškarca. Osim toga, dan nema više od 24 sata, koliko bi moje zaljubljene prijateljice mogle pričati o tim preprepredivnim bićima vrijednima divljenja. Nije dovoljno što ih one vole, moram i ja! Nećete vjerovati, trenutno su baš ta dvojica prepre muškaraca, jedina živuća (koje li slučajnosti), okupirala srca mojih najboljih prijateljica :) Ma sve ja to kužim i silno se veselim što je u ovom svijetu maski, pretvaranja, emocionalno ranjenih pa i bolesnih ljudi Amorova strelica pogodila baš te divne osobe u mojoj blizini. Ali gledajte, ne mogu ja to više pratiti. Jednu noć sam ih pobrkala u snu - Ivan je bio s Tamarom, a Adrijan s Vesnom, božemesačuvaj. I događa mi se da zaboravim koji ono voli poeziju, a koji strastveno igra šah. A ne volim kad gubim nit. Zato, curke, molim vas, molim, zaljubljujte se jedna po jedna jer je doza prejaka za moje malo srčeko, a izazov za moju memoriju. Ma nek' se djeca vole. I to u 60-ima...

Radionice koje nam slijede u travnju: USPJEŠAN I UVJERLJIV JAVNI NASTUP TE PRAVIM KLIKOM DO PACIJENTA - ONLINE KOMUNIKACIJA

Emocije i premijer

Sad kad smo utvrdili kako je zdravo ispoljavati emocije, budimo pošteni - moramo to dozvoliti i našem premijeru. I on je samo čovjek od krvi i mesa. I on ima pravo na zdravlje. Da bi izbjegao čir na želucu, on jasno izražava svoje osjećaje i mišljenje - bilo da se radi o ljutnji, gađenju, preziru. A zašto se onda, molim lijepo, oko toga uzrujavamo? Šalu na stranu, prošli tjedan svi portali i mediji bili su prepuni kritika na račun premijerove retorike. Premijer se, na primjer, naljuti na pitanje o kreditima budućeg ministra i svi odmah polude - sram ga bilo, potpuno je poludio, kakav je to način… Smije li se premijer uopće naljutiti? Ako ste se složili s prvim dijelom newslettera onda morate reći "da". Ili ćete se sad izvlačiti pa reći kako političar mora uvijek biti ljubazan sa svima, nasmiješen, imati emocije pod kontrolom? E, tu sam vas čekala! Proizlazi dakle kako političari moraju biti lažni, patvoreni, kako se od njih očekuje da uvijek reagiraju racionalno, proračunato, a gle ovog našeg premijera što se obezobrazio biti iskren. Dakle tražimo od njih da se kontroliraju i ponašaju poželjno, očekivano i ljubazno prema svakoj, da 'prostite, budali koja im se obrati, pljune u lice ili im postavi glupo pitanje. Ali zbuni se i premijer, lupi glupost, izrazi se nespretno o ženama, o profama engleskog, zarati sa sindikatima...

Ne branim Milanovića, časti mi, ali čini mi se kako ponekad ima pravo. Nije li nelogično od političara tražiti da budu populisti i da se dodvoravaju javnosti, a onda ih zbog tih istih karakteristika razapinjati i prezirati? Milanović se do sada nije pokazao najtalentiranijim govornikom, nikada mu nadimak neće biti "hrvatski Churchill". Zna gadno zabrljati kao i svaki čovjek koji je non-stop pod lupom medija i javnosti. Dogodi se i najboljima. Vlada u ovom trenutku nije postigla zadovoljavajuće rezultate, što premijera u nastupima čini ranjivijim, u suprotnom bi s više samopouzdanja i vjerodostojnosti odgovarao na pitanja i ne bi se uzrujavao zbog zluradih komentara. Zbog gafova i nekih krivih izbora ugled je Vlade na najnižim granama. Sve se to reflektira na premijerovu retoriku.

Naravno kako je za budućeg ministra koji još nije ni zasjeo u fotelju sasvim irelevantno koliko ima kredita dokle ih god uredno plaća i da je pitanje o toj temi odraz senzacionalizma i traženja dlake u jajetu. Zar vama ne idu na živce ta traganja za senzacijom poput "jel' premijer pao s oklopnog vozila i istrage jel' novi ministar ukrao žvake kolegi u prvom osnovne, dok se oko nas ruši cijelo gospodarstvo, a država je u financijskom kolapsu? Zato 'ajmo jedno priznati, tom i takvom komunikacijski nespretnom Milanoviću – čovjek se ne dodvorava.

Detaljniju analizu premijerove retorike u okviru emisije Tema dana možete pogledati OVDJE.

Kad je analizu čuo premijer i na mene se naljutio. Ja ga razumijem, ali i dalje ostajem pri svemu što sam rekla. Moj bi mu savjet bio da, kad je već zaratio s komunikacijskim stručnjacima koji bi mu mogli pomoći, onda poradi na ispunjavanju obećanja, provođenju reformi i stabilizaciji gospodarstva te državnih financija. Ukratko, na rezultatima. Onda ćemo svi biti manje osjetljivi na lošu komunikaciju. A savjet nama ostalima je da prestanemo biti licemjerni i ne inzistiramo toliko na formi kad vidimo da premijeru ne ide. Možda se i mediji opamete pa pitanja o ministrovim kreditima upute banci, a na pressici pitaju čovjeka koji mu je program i što misli učiniti u resoru turizma. Malo optimizma i dobrohotnosti svima bi nam dobro došlo. Ako se ne slažete sa mnom sjetite se samo prethodnog premijera, vrsnog komunikatora, i gdje smo i mi i on sada…

Za kraj, kamo ćete ići ispucati emocije? Šuma, Maksimir, Jarun, pod susjedov prozor?

P.S. Upravo mi stigao sms: "On je predivan – poslao mi jagode, čovječe, jagode usred zime… Obožavam ga!". A slatko :)

Za Ciceron: Mirela Španjol Marković