BLOG

Trenutno zapošljavam mlade ljude. Neki od njih koji ne mogu pronaći posao u svojoj struci... i jadni su i u depri i pitaju se ZAŠTO SE BAŠ JA NEMOGU ZAPOSLITI? Odgovor je vrlo jednostavan. Ne moraju se pitati puno ZAŠTO?

Pa zato, jer ruku na srce... koliko god da je stopa nezaposlenosti visoka u ovoj našoj velebnoj hrvatskoj državi, toliko s druge strane, imamo hrpu, pogotovo mladih ljudi, koji neće raditi neke jednostavne, obične, tzv. NKV poslove. Oni se zaposle na takvim poslovima, rade neko vrijeme, ali vrlo brzo... odlaze jer to NIJE NA NJIHOVOJ RAZINI! I zapravo cijelo vrijeme osjećaju nekakvo unutarnje nezadovoljstvo. Koliko god se ja trudila da ozračje bude pozitivno, da ih se ne iscrpljuje, da plaća bude na vrijeme...
Umjesto da su zadovoljni što rade, da stječu iskustva, kakva takva, znanje... pa da radiš i kao čistačica, i da znaš gledati šire na stvar... naučio bi ak niš drugo, kako organizirati neki posao, ili kako ne organizirati neki posao... zavisi.

Ja ne tvrdim da bi VSS obrazovani trebali cijeli život raditi kao šljakeri, ali ako nema ništa u ponudi u njihovoj struci? Šta onda? Sjediti doma i čekati? Čekati šta? Da te netko dođe moliti da radiš? Ne tvrdim ja da niti su poslodavci bajni, o tome sam pisala u prošlom blogu... dapače.

Danas govorim o unutarnjim vrijednostima, koliko god se to nekome činilo suludo. Uspoređujem NKV posao i unutarnje vrijednosti... ma zamisli!

Svi obrazovani, a nezaposleni

Eto, to je hrvatska istina. Hrpa nezaposlenih... hrpa obrazovanih mladih ljudi... (možda ne i samo MLADIH, ima tu prostora istom ponašanju i za srednje stare... starije... pa i stare hrvate), a zapravo je potražnja na tržištu ogromna. Samo nažalost, ne za bahate, „presamosvjesne“ i prepotentne osobe koje onda samo gledaju kako da sebe što bolje prodaju, da što manje efektivno rade, da stvore sebi najbolje uvjete, ne pazeći da li pri tome nekoga oštećuju.
To je istina, koliko god da nas zatrpavaju sa podacima o stopama nezaposlenosti.

Sada trenutno tražim cure za pakiranje božićnih poklona... hoćete vjerovati da je to VELIKI PROBLEM! Prvo sam zvala poznate, za njihove kćeri, sinove, misleći da ljudima radim uslugu. MA ZABORAVI! Još su se i uvrijedili kako ja mogu njihovu prepametnu djecu zvati da rade na pakiranju božićnih poklona?! Zamisli, SRAMOTA! Shame on me! Kako se uopće usudim pitati da bi njihova presvijetla djeca radila, na tako običnim poslovima?!

Neki dan mi je rekla jedna nezavršena diplomirana ekonomistica (naglasak na nezavršena) „Pa taj posao koji mi nudite NIJE NA RAZINI DIPLOME“.

I tako, nigdje kraja mojoj gluposti. Drugi put neću uopće pitati... bolje je objaviti oglas i ići u selekciju, inače ispadaš budala. Onda oni tebe mole da im nekog zaposliš, napraviš što strožu selekciju, ne zapošljavam visoku stručnu spremu na nisko kvalificirana radna mjesta... i BINGO! Dobitna kombinacija. Sve ostalo je banana, ili se na kraju to tako ispostavi. A ti ispadaš budala što si nekome ponudio da RADI!

Nastavak bloga je za one koji su se osobno našli uvrijeđeni pričom. Da ne bi ispalo da pljujem po nečemu što i sama nisam u životu iskusila.

Od čistačice do poduzetnice

Kada sam prije 15-ak godina upisala ekonomsku srednju školu, već sam tada znala da želim završiti ekonomski fakultet i postati brokerica na burzi. Za vrijeme studija radila sam kao čistačica na Zagrebačkom velesajmu, gdje smo ja i moja prijateljica provodile noći prije otvaranja sajmova... za neku sitnu paru, koja je tada nama značila bogatstvo (ja ne dolazim iz siromašne obitelji...). No, kada sam završila fakultet (financije) nakon 8 godina planiranja, želja, očekivanja, sanjanja kako ću ja jedan dan biti uspješna i poznata brokerica... započelo je iznenađenje.

Nakon 9 mjeseci bezuspješnog traženja posla, te bajne 2000-te godine hrvatska je tada bila po prilici u sličnoj banani ko i sada... portali za zapošljavanje teku su se bili počeli razvijati... I šta mi je ostalo? Ostao mi je naš divni Zavod za zapošljavanje, kao jedini izvor poslova na tržištu rada. No, mislila sam si ja, ne budi lijena.... javljala se ja na sve moguće oglase (kojih vjerujte tada nije ni približno kao sada), bilo je to par oglasa velikih firmi, koji su naravno tražili neke face, stručnjake i godine iskustva u svakojakim poslovima.

I tako nabasam ja na oglas, veli, honorarni posao... tzv „Manager prodaje“ u jednoj firmi koja se bavila organizacijom stručnih edukacija. I tako sam ja, VSS hrvatskog sveučilišta, sva sretna, dobila posao gdje sam narednih 9 mjeseci drljala na ugovor o djelu. Pozitivno u svemu tome je bilo što sam tamo imala super direktora (koji je eto danas moj kućni prijatelj, i njegova žena naravno... da ne bi bilo zabune...) gdje sam na kraju stekla životnu školu iz vještina prodaje, koje su se na kraju ispostavile vrlo bitne u mojoj daljnjoj karijeri.

Koliko god da je moja draga mama polagala velike nade u mene... dijete završilo fakultet... bude se dobro zaposlila... nema brige za nju... , toliko sam ja zaglibila u nekakvu prodaju, što kasnije i prodaju osiguranja... pa kasnije i maloprodaja... (ajd, kao nekakav tzv. Savjetnik). Sve je to trajalo više od 3 godine.

Vrijedna iskustva

Pitala me je neki dan prijateljica, da li se zbog toga što nisam ispunila svoj mladenački san da budem brokerica, osjećam danas neuspješno? Ma dapače. Mislim da je iskustvo koje sam stekla u svim svojim poslovima na neki način vrijedno. I da ne bi bila danas ovdje gdje jesam, da nije bilo svih tih „NKV poslova“ koje sam radila na početku svog radnog staža, a nisu bili na RAZINI DIPLOME!

Danas znam da mi je svako moje radno iskustvo donijelo puno toga u izgradnji moje daljnje karijere. Pa i to čišćenje na velesajmu, gdje sam naučila šta znači vrijednost zarađenog novca... ako ništa drugo! A danas kada se osvrnem na taj posao, pričam o njemu kao o jednom jako pozitivnom iskustvu, koje možda tada nije bilo baš tak sjajno i bajno, bilo je teško, fizički naporno, nacrnčile smo se nas dvije tam... ali danas znam da je vrijedno. Kasnije sam za jednog klijenta zapošljavala čistačice i vjerujte mi da sam u tome bila dobra... jer ipak sam i ja bila čistačica prije. Isto mi je bilo i kada sam za druge klijente zapošljavala djelatnike za prodaju osiguranja, za telefonsku prodaju, savjetnike u prodaji...

Eto, kako ti to život donese.

A pitanje je danas, ako nam djeca ne rade obične, smrtne poslove jer su „prevrijedna“ da bi takve poslove radila... kakve to ljude danas odgajamo za budućnost našeg gospodarstva? Sad mi pada napamet... pitanje je zapravo... KUDA IDU DIVLJE SVINJE?