Neprestane promjene u poslovanju i radu svih organizacija te potreba za brzom reakcijom uzimaju danak svima uključenima u svijet rada.

Tako je jedno istraživanje 2015. godine u SAD-u pokazalo da 49% ispitanih poduzetnika pati od jedne ili više cjeloživotnih mentalnih bolesti, najviše od depresije. Ni zaposlenicima nije ništa bolje. Istraživanje Američkoga instituta za stres pokazalo je da 40% zaposlenika smatra da je njihov posao jako ili ekstremno stresan, a 25% ih posao smatra najvećim stresorom u životu. Isto tako, 75% ispitanika smatra da je doživljavalo više stresa na poslu u usporedbi s prethodnom generacijom. 26% ih je izjavilo da često ili vrlo često doživljavaju burnout zbog posla, što uzrokuje brojne zdravstvene probleme. Čak 80% ispitanih treba pomoć kako bi se bolje nosili sa stresom. 14% ispitanih bilo je u iskušenju fizički nasrnuti na kolege, a 10% ih je izrazilo zabrinutost da netko od kolega može postati nasilan.

Ova statistika ukazuje na gorući problem koji dovodi do niza gubitaka, kako u produktivnosti, tako i u smislu narušenoga zdravlja i kvalitete života, što se odražava na povećanje izdataka za zdravstvene potrebe. Jasno je da je ovaj problem važno rješavati na dobrobit pojedinaca, poduzeća, ali i društva u cjelini. Za vrijeme Covid-19 lockdowna mnogi zaposlenici rad su nastavili od kuće. Iako ova specifična situacija nije mjerilo za procjenu učinkovitosti ovoga poslovnoga poteza s obzirom na niz ostalih stresnih okolnosti, poput online nastave za djecu, što je mnogim zaposlenicima predstavljalo veliki stres i opterećenje, ipak je ovo bio globalni eksperiment kada se raditi od kuće – moralo. Utihnuo je žamor ureda, zvonjava tuđih telefona, ali i upadice kolega u najnezgodnije vrijeme. Zaposlenici su ostali kući sami sa svojim zadacima u društvu računala i komunikacijskih alata.

Iako je ovo vrijeme bilo stresno, posebno zbog strepnje o opasnosti situacije o kojoj do jučer nismo ništa znali, kako se gospodarstvo počelo pokretati, tako raste zebnja mnogih zaposlenika o potrebi povratka na posao. No, iako su od kuće radili cijelo vrijeme, povratak u prostore poduzeća i drugih organizacija dovodi do rasta nelagode i napetosti. Naime, nemaju svi sreću na poslu biti okruženi kooperativnim suradnicima, imati konstruktivne šefove te imati ugodno radno okruženje. Nije stoga čudno da se od pomisli na povratak u prostorije poduzeća mnogima javlja mučnina. Lockdown, koliko god stresan bio zbog svoga presedana, za mnoge je značio odmak ili čak odmor od mučne radne svakodnevice.

Istraživanje koje je Gallup proveo u SAD-u pokazalo je da bi većina Amerikanaca radnije nastavila raditi od kuće ili bi od kuće radila koliko god je najviše moguće. Nemali broj zaposlenika ovaj izbor pak opravdava činjenicom da su radeći od kuće mogli biti neusporedivo produktivniji. Tome je u prilog išla i činjenica da su mogli napraviti pauzu kada im je trebala, prošetati ili nešto pojesti.

Ima i onih koji su ukazivali na oporavak prirode pa rad od kuće opravdavaju smanjenjem zagađenja. Iako roditelji većinom žele povratak u urede kako bi se maknuli od kućnoga nereda i kaosa kojega nerijetko uzrokuju djeca, mnogi su bili zadovoljni činjenicom da zbog rada od kuće mogu više vremena provoditi s djecom. Ne treba zanemariti ni vrijeme koje zaposlenici provedu spremajući se za posao te za odlazak i povratak s posla. To se vrijeme moglo uštedjeti i iskoristiti u bolje svrhe, bilo da je riječ o odmaranju, posvećivanju zaostacima kod kuće ili čak dodatnom radu.

Bilo je i onih koji su otišli u vikendicu i uživali u miru i prirodi dok su i dalje obavljali svoj posao i koristili komunikacijske alate radi povezivanje s kolegama i prijateljima. Mnogi su tako nakon dugo vremena ponovno gledali prirodu kako su budi u proljeće i uživali u njenim bojama i mirisima. Na taj način oživjele su inače praznije sredine. Ako bi se trend značajnijega rada od kuće nastavio, to bi moglo biti korisno za njihov gospodarski razvoj. Oni koji su mogli i pronašli motivaciju, više su vježbali te tako unaprijedili zdravlje. Nemali broj zaposlenika otkrio je čari vrtlarenja. Mnogi su stres odagnali radom po kući te uživali u novoj čistoći i urednosti svoga doma. Na ovaj način mnogi su i uštedjeli, a bilo je i onih koji su shvatili da im kupovina nove odjeće više nije na listi prioriteta. Uštedjela su i poduzeća na troškovima struje, vode, plina i uredskih potrepština. Paradoksalno, mnogi zaposlenici su se zbližili radom od kuće jer su komunikacijskim alatima jedni drugima više izlazili u susret te tako otkrivali svoju ljudskiju stranu. Svi su jedni drugima željeli sve najbolje, te su bili općenito skloniji oprostiti razne propuste.

Ostaje pitanje: treba li nastaviti rad od kuće?

Odgovor na ovo pitanje ovisi o tri čimbenika: želji zaposlenika, želji poslodavaca i prirodi posla. Neke poslove nikako ili u većoj mjeri nije moguće obavljati od kuće pa je ovdje odgovor jasan. Tamo gdje je to moguće, izbor ovisi o dogovoru poslodavaca i zaposlenika. Ako se sagleda perspektiva poslodavaca, treba reći da je ova izvana nametnuta situacija pokazala može li se i u kojoj mjeri zaposlenicima vjerovati da posao mogu obavljati od kuće. Menadžeri su mogli uočiti koliko nadzora i kontrole je potrebno i je li uopće potrebno. Drugim riječima, ako su zadaci izvršeni na vrijeme i prema očekivanim standardima kvalitete, nema razloga da se takav trend ne nastavi.

No, postoje poslovi ili aspekti poslova koje je potrebno obaviti zajedno s drugim ljudima. Tada je prisutnost potrebna. Treba riješiti i pitanje sastanaka. Tako bi općenito trebalo preispitati mogućnosti dogovaranja i rješavanja problema fokusiranom elektroničkom komunikacijom. No, kada su sastanci nužni, bolje ih je provesti uživo nego koristeći komunikacijske alate. Dugotrajniji rad od kuće može rezultirati osjećajem izoliranosti, usamljenosti i monotonosti pa je povremeni dolazak u ured i radnu sredinu koristan i radi održavanja osjećaja povezanosti s radnom sredinom. Treba imati na umu i da su sastanci vrijeme kada zaposlenici ne rade, a druže se, što može biti i odmak od posla jer mnogi navode da su radeći od kuće radili puno više nego obično, a ne manje. Usto, treba primijetiti da ljudi još uvijek nisu skloni komunikacijskim alatima komunicirati na isti način kao uživo. Tako je povremeno povezivanje s kolegama ipak važno. Treba ukazati i da će oni introvertiraniji na sastancima koju se održavaju online općenito manje sudjelovati, odnosno rjeđe se uključivati sa svojim prijedlozima, posebno u radnim sredinama u kojima neke osobe neprestano dominiraju.

Vjerojatno je očekivati da će zaposlenici htjeti dio vremena nastaviti raditi od kuće te da će se mnogi odlučiti za zlatnu sredinu. Na potezu je menadžment koji će omogućiti fleksibilnost i na taj način pokazati namjeru da brine za dobrobit zaposlenika te za njihovo mentalno zdravlje.

Za rad s drugih lokacija potrebno je osigurati potrebnu opremu, ali i podršku. No, kako bi ovakav način rada bio učinkovit, odnosno da se omogući da zaposlenici rade bez nadzora, potrebno je imati jasno određene ciljeve i rezultate. Na taj način rad s druge lokacije birat će samo savjesniji zaposlenici, odnosno oni koji su sposobni sami se organizirati i planirati svoju radnu dinamiku. Savjesne su one osobe koje pokreće želja za dobrim izvršenjem zadataka koji su im povjereni ili koje su si sami zadali. Takve osobe imaju veliku potrebu za postignućem, koju uz predani rad nastoje zadovoljiti visokim stupnjem samokontrole i samodiscipline. Kako bi ciljeve ostvarili bez velikih gubitaka resursa, zadacima pristupaju sustavno, promišljeno i analitički. Kada krenu s provođenjem planiranih aktivnosti koje će ih dovesti do konačnoga cilja, u radu iskazuju veliku predanost. Takvim osobama treba dati priliku da rade kada i kako im odgovara, na zadovoljstvo svih.

(ps/sm)