Istinita priča. Priča o hrabrosti, snagi, upornosti i iznimnoj ljubavi. Derek Redmond na Olimpijskim igrama 1992. godine. Finale – trćanje na 400 metara. Derek bio je apsolutni favorit. Nema još olimpisjku zlatnu medalju. Ovaj je put očekuje... on i publika koja prati finale. Start. Početak dobar, preuzima vodstvo. Nakon 150 metara osjeti jaku bol u desnoj nozi. Bol ga zaustavi, padne na pod. Doktori (i naravno novinari) trče do njega da mu pomognu. Utakmica je za njega završena, medalje neće vidjeti...

Ako imamo u vidu da sportaši godinama rade i rade i prilagode način života sportu (hrana, slobodno vrijeme, lokacija, obitelj,...) zbog jednog ovakvog momenta na Olimpijskim igrama, kao što ga je imao Derek, gdje se moraju dokazati i gdje će konačno 'zaslužiti nagradu' za koju su radili sve te godine, onda si možemo barem djelomično zamisliti kakvo razočarenje i očaj doživio je Derek u ovom momentu.

Onda se dogodilo nešto što vjerovatno nitko nije očekivao.
Derek je odgurno doktore i sve koji su došli do njega da mu pomognu, ustao i doslovno šepao (odnosno skakutao na jednoj nogi) do cilja.

Staza, kao što znate, vrlo je zaštitrna s  ogradama, zaštitarima,... Stvarno zaštitena da je gotovo nemoguće da bi sportski fanatiki došli do nje i na taj način prekinuli utakmicu. Gotovo nemoguće. Gotovo. No, netko je ipak prošao pokraj zaštitara, došao do Dereka i pružio mu ruku kako bi se oslonio o njega. Pomogao mu je da su zajedno stigli do cilja.
Bio je to njegov otac.
Na cilju?

Postoje različiti podaci tog događaja. Prije dosta godina pronašla sam negdje podatak da je bilo 70 % kamera usmjerenih na Dereka. 80 % fotografa u Dereka i ne u pobjednika. Publika od 65.000 ljudi ustala je i aplaudirala Dereku i ne pobjedniku. Na samom kraju Derek od ove utakmice zaradio je 6 puta više nego pobjednik.
Da vas pitam – tko je ovdje istiniti POBJEDNIK?

Da, istina, svaki sportaš rekao bi – nema ni novca ni brojki koje bi mogle zamijeniti zlatnu olimpijski medalju. Nju nije dobio, ni kasnije u karijeri. Ali sigurno se slažemo o jednome – DEREK ZASIGURNO NIJE BIO GUBITNIK. I ovo je poanta.
Ako ne odustaneš, ne možeš biti gubitnik. Možeš biti drugačiji pobjednik kao što si očekivao i želeo, ali gubitnik SIGURNO nečeš biti.
Život nas ponekad baci na neki put kojeg nismo očekivali. Isto tako daje nam neočekivane izazove i na sve to nemamo nikakvog utjecaja. No ipak, bez obzira na stvari koje se dogode, UVIJEK možemo odlučiti da NEĆEMO ODUSTATI.

Sad pričam iz vlastitog iskustva – nema situacije, institucije, zakona, zemalje, pravila ni osobe na cijelom svijetu koja će vas prisiliti da ostanete na podu ako vi odlučite da ćete ustati i ići dalje. Nema i nikad neće postojati.  Ako vi ODLUČITE, ništa vas neće zaustaviti. Odluka je na vama.

Ne zaboravite: Ako ne odustanemo, sigurno nećemo biti gubitnici.
Ako bi Derek odustao, kao što se očekiva u ovakvim situacijama, gotovo nitko ne bi znao da uopće postoji. No jer je ustao i otišao dalje bez obzira na sve, on je postao dio povijesti. Sigurno je POBJEDNIK. Pobjednik bez medalje.

A otac?
Kažu da je gotovo nemoguće proći pokraj zaštitara za vrijeme utakmice. No, nemoguće jest moguće. Otac rekao je Dereku: »Znaš da ne trebaš nastaviti. « Derek mu je odgovorio: »Ali moram. Hoću. « I otac odmah kaže: »Dobro. Onda ćemo zajedno.«
Velika većina u takvom slućaju rekla bi neka ne napravimo to, ostani ležati,ostani na sigurnom, slušaj doktore, budi na miru, nemoj s takvom nogom dalje... Jer nam žele dobro, znam. Ali nitko zaista ne zna što je istinito dobro za nas. Samo mi sami.

Moramo se okružiti ljudima kakav je Derekov otac. Kad ćemo reći da želimo nešto napraviti, nešto potpuno neobično i nelogično, nešto kontra očekivanjima okoline, kad nam svi kažu da ovo neće iči, e tad trebamo nekog ko će reći: »Ok, kako ti mogu pomoći, napravimo to zajedno.« Takve osobe trebamo i to je prava pomoć, prava ljubav i podrška.

Okruženi ste takvim ljudima? Pronađite ih.

I ne zaboravimo: Ako ne odustanemo, sigurno nećemo biti gubitnici.

Petra Škarja

Poslovni savjetnik pratite putem Facebook/LinkedIn/Twitter