BLOG

Pitanje koje si vrlo često postavljamo u našem životu je - Što i koliko nam treba da budemo sretni? Da li nas samo novac čini sretnima ili postoji još nešto drugo, kvalitativno u svojoj naravi, koje određuje razinu naše sreće. Mi ekonomisti idemo korak dalje i naravno pitamo se - Da li se sreća može izmjeriti? Hvalevrijedna su i istraživanja takozvanog nacionalnog indeksa sreće koje posljednjih godina provodi časopis Banka.

Posljednjih nekoliko desetljeća uvriježio se termin ekonomika sreće kao znanstvena disciplina koja proučava kvalitetu života u određenoj zemlji ili skupu zemalja kombinirajući znanja ekonomije i psihologije. Čak i naslov ovog bloga predstavlja svojevrsno parafraziranje nedavno objavljene odlične knjige američke ekonomistice Carol Graham „Happiness around the world – the paradox of happy peasants and miserable millionaires“ (Sreća širom svijeta – paradoks sretnih seljaka i nesretnih milijunaša).

Tradicionalna ekonomija smatrala je kako je mjera individualnog zadovoljstva naš raspoloživi dohodak; što je veći raspoloživi dohodak, više možemo kupiti i time smo zadovoljniji. Isto tako, mjera uspješnosti države je njen “ukupni” dohodak ili BDP; što je veći BDP per capita to je država prosperitetnija i stanovnici su zadovoljniji. Iako je to u većini slučajeva tako, istraživanje ekonomista Richarda Easterlina iz 1974. razotkrilo je zanimljiv paradoks. U pojedinačnoj zemlji, ispitivanja su pokazala kako su bogatiji ljudi u prosjeku sretniji svojim životima nego siromašniji ljudi u toj zemlji. Međutim, istraživanje na uzorku različitih zemalja, pokazalo je da, kako zemlje postaju bogatije, iznad nivoa pokrivanja osnovnih potreba (hrana i stanovanje), ljudi nisu sretniji tj. prosječna sreća ne raste. Primjerice, ispitivanje je pokazalo kako su Amerikanci sretni u istoj mjeri kao i prije 40 godina, iako su dohoci i standard života porasli. U prosjeku, jednom kada ljudi pokrivaju više od osnovnih potreba (hrana i stanovanje), nema razlike u nivou sreće između ljudi u bogatim zemljama i onima koje se smatraju siromašnima, (razlika bogatih i siromašnih zemalja mjerena je visinom BDP-a per capita).

Kako se može objasniti Easterlinov paradoks?

Odgovor leži u takozvanoj hipotezi relativnog bogatstva. Ljudska sreća manje ovisi o pojedinačnom apsolutnom bogatstvu a više o usporedbi pojedinačnog bogatstva sa drugim ljudima. Kao što je u jednom svojem obraćanju ustanovio trenutni predsjednik američkih Federalnih rezervi, ako živimo u zemlji u kojoj većina ljudi ima jednu kravu, a mi imamo 3 krave, onda smo mi boljeg statusa, samopouzdanja i osjećamo se sretnijima. Ako ljudi sa kojima se uspoređujemo voze luksuzni auto, nećemo se osjećati sretnim ako i mi nemamo luksuzni auto ali i terenca. Hipoteza relativnog bogatstva tako objašnjava zašto su bogati ljudi u istoj zemlji sretniji nego siromašni, ali i zašto ljudi u bogatijim zemljama u prosjeku nisu sretniji od onih u siromašnijim zemljama.

Bihevioristička ekonomija promatrala je fenomen sreće i kroz adaptaciju ljudi na svoje životne prilike. Istraživanja o nivou sreće koje je provela Carol Graham širom svijeta, pokazala su primjerice kako su Afganistanci koji su prošli rat, nivo siromaštva je kao u sub-saharskoj Africi i BDP per capita je oko 500-ak dolara, sretni kao ljudi u Latinskoj Americi, koji imaju puno veći BDP per capita. Biti žrtva kriminala čini ljude nesretnima, ali učinak je manji ako je kriminal učestala pojava u društvu; isto je i sa korupcijom te nezaposlenošću. Isto tako, sloboda i demokracija čine ljude sretnima, ali efekt je veći ako su ljudi navikli na takve slobode nego ako nisu.

Istraživanja provedena u tranzicijskim zemljama i Irskoj, pokazali su još jedan paradoks takozvanog „nesretnog rasta“. Zemlje sa visokim nivoom BDP-a per capita, u prosjeku imaju više nivoe sreće, međutim pojedinci u zemljama sa pozitivnim stopama rasta imaju niže nivoe sreće. U zemljama sa brzo-rastućim ekonomijama, taj rast prate promjene u plaćama, vještinama koje se traže za obavljanje posla, povećanim razlikama bogatih i siromašnih i nesigurnosti posla. Istraživanja u Rusiji primjerice pokazala su da su siromašni ljudi relativno sretniji, dok su oni bogatiji sa većim šansama za kretanje (mobilnost) nesretniji i više frustrirani svojom ekonomskom i općom situacijom. Oni su žrtve takozvane frustracije “prosječnošću” - ljudi su to koji žele više i frustrirani su siromaštvom te žele promijeniti svoj položaj (pr. Kroz migraciju) te čak i kada postignu bolji standard ostaju skloni promjenama, žele više i nisu zadovoljni u prosjeku onim što imaju. Od te frustracije najviše je barem u Rusiji patila srednja klasa.

O čemu onda ovisi sreća?

Prije svega o našem prirodnom nivou sreće – neki ljudi će uvijek smatrati da je čaša poluprazna dok će neki uvijek gledati čašu kao polu-punu. Neki ljudi bolje se adaptiraju na svoje životne situacije i prilagođavaju želje novonastaloj situaciji. Stalno rastuće želje istraživanja pokazuju, u prosjeku izazivaju veću frustraciju negoli što doprinose dugoročnom zadovoljstvu. No, isto tako oni koji imaju puno, imaju i više za izgubiti.

Bogatstvo i dohodak čine nas izgleda sretnim samo do određene granice, a onda na scenu stupa dobri stari Abraham Maslow i ispunjenje viših, nematerijalnih potreba – želje za pripadanjem, ljubavlju, obitelji i samo-ostvarenjem.

Osim toga, i mi ekonomisti znamo da je sreća stvar trenutka i samo je dio onoga što se naziva zadovoljstvo životom.

Svan Consulting, www.svanconsulting.com