BLOG

Koliko puta ste samo od svojih bližnjih, bilo prijatelja, partnera ili kolega na poslu čuli onu legendarnu uzrečicu – Želim rezultate odmah i sada! Većini nas nestrpljivost je ugravirana što kroz socijalizaciju što kroz našu osobnost – iako svi pričaju o dugoročnim strateškim planovima, činjenica ostaje da se i dalje traži kratkoročni rast – iz kvartala u kvartal, iz godine u godinu.

Strpljivost je gotovo postala negativna odlika osobnosti, koja se smatra nedostatkom proaktivnosti, znanja, inventivnosti. Ako kao novopečeni poduzetnik niste u prvih pet godina ostvarili uspjeh kroz rast prihoda u svakoj godini od barem 10%, kupili penthouse na Sljemenu, proširili tvrtku na barem 10 zaposlenika, kupili mrak auto kojim svake godine idete na mrak ljetovanja i skijanja možete se slobodno nazvati luzerom sa velikim početnim slovom „L".

Činjenica je da nemamo vremena čekati. Stalno nam govore kako živimo u turbulentnim vremenima, gdje danas jesi sutra nisi, i zaista, realitet nam je takav da smo počeli djelovati po principu zgrabi sve sada i odmah, jer ne znaš što sutra donosi.

Ekonomisti se bave strpljenjem?

Iako možda ne možete zamisliti da se ekonomisti bave pojmom strpljenja, činjenica je da je ono fokus naših razmišljanja već gotovo 100-tinjak godina, i to kroz primjerice teorije vremenske preferencije potrošnje. Jednostavnijim jezikom rečeno, ekonomiste je zanimalo što to utječe na naše odluke da jedan dio potrošnje umjesto u sadašnjosti ostavimo za budućnost. Tako su ekonomisti kompromis između sada i poslije nazvali diskontiranjem vremena. Što se sve može ostaviti za sutra, a ne napraviti danas i obrnuto – potrošnja, osjećaji, doživljaji i sl.
Osobe s visokom stopom diskontiranja vremena su one prvenstveno okrenute postizanju dobrobiti sada i u vrlo skoroj budućnosti; takve osobe traže trenutno zadovoljenje svojih potreba. Osobe sa niskom stopom diskontiranja vremena su one koje su se više spremne odreći trenutnog zadovoljenja potreba za neki budući trenutak. Za njih kažemo da imaju dobro razvijenu sposobnost odgađanja zadovoljenja potreba, ili kako bi to psiholozi rekli dobru samokontrolu, snagu volje i sl.

Naše odluke definiraju i našu stopu diskontiranja vremena – neki ljudi će za kupnju nečega vrijednoga radije strpljivo štedjeti određeno vrijeme da bi tu vrijednost dobili, dok će drugi podići kredit kako bi odmah realizirali svoju želju. Neki će pretjerano uživati u alkoholu, cigaretama i sličnim porocima, ne razmišljajući o posljedicama na njihovo zdravlje u budućnosti, dok će neki živjeti zdrav život vodeći se onom poznatom poslovicom „pitat će te starost gdje je bila mladost".

Klasična ekonomija smatrala je kako je stopa diskontiranja vremena fiksna za pojedine osobe, znači ili ste po naravi nestrpljivi ili ste strpljivi, a pošto ste savršeno racionalni agent, onda je to vaša varijabla koja je u jednadžbi donošenja trenutnih i budućih odluka predeterminirana.

No, bihevioristička ekonomija ipak smatra kako se ljudi mogu mijenjati, pa tako nestrpljivci mogu razviti strpljivost kroz vrijeme. Ekonomisti-nobelovci, Gary Becker i Casey Mulligan razvili su teoriju po kojoj i nestrpljive osobe mogu razviti strpljivost kroz imaginaciju kojom buduća zadovoljstva postaju bliža i više dostupna u našoj memoriji. Trošenje resursa i vremena na približavanje budućnosti našoj sadašnjosti nazvali su „imaginacijskim kapitalom" (en. imagination capital).

U svijetu u kojem živimo, bombardirani sa stotinama trenutnih sadržaja, problema, potreba (stvarnih ili nametnutih), postavlja se pitanje kako uopće možemo održati živom sliku nekog cilja koji želimo ostvariti u budućnosti. Kao i sve ostalo u životu, cilj u budućnosti mora imati neki smisao, a kognitivna psihologija nam kaže kako taj cilj moramo obojati emocionalnim slikama koje će nas motivirati da ne posustajemo u strpljivim naporima ostvarenja budućeg cilja. Te emocionalne slike moramo sa vremenom obnoviti jer nas naša turbulentna svakodnevica udaljava od nekog tamo dalekog smisla u budućnosti.

Budi veseo i živi "laganini"

Da stvar pojednostavim, dat ću vam primjer iz vlastitog života. Moram priznati da sam po prirodi nestrpljiva osoba i najgora moguća lekcija za mene je strpljenje. No, prije nekoliko godina bila sam aktivna u radu jednog novoosnovanog doma za umirovljenike. Do tada nisam razmišljala o starosti, ona je bila oko mene, ali me nije doticala (a kako i bi sa mojih nepunih 30 godina!). No, suočavajući se sa mnogim poteškoćama koje sam dotakla kroz korisnike doma te razgovarajući sa njima, shvatila sam da mnogo krivih poteza koje su oni sami napravili proizlazi iz odluka koje su donosili u mladosti. Mudrost koju su sa mnom podijelili neki od njih, nagnala me na razmišljanje i o mojoj vlastitoj starosti te o tome kakve stavove moram formirati i kakve odluke moram donijeti još danas kako bi se bolje pripremila za taj neminovni dio mojeg života. Neki od korisnika doma postali su uzor onoga što ja želim biti u toj dobi (naravno, ako me zdravlje posluži i ako doživim tu dob) – veseli, sadržajni ljudi, koji se svojim polaganim tempom bave onim što ih čini zadovoljnima, a obično su to male stvari, sitnice koje za mnoge od nas prođu nezapaženo. No, činjenica je da smisao njihovog života nije proizašao preko noći nego se razvijao kroz godine – to su ljudi koji su vrlo rano shvatili kako je u životu bitno imati balans kvalitete i kvantitete, tražiti smislove u malim svakodnevnim stvarima, ispuniti svoj život dobrim sadržajima (jer loših je ionako previše oko nas!) i ono najvažnije, kako neke stvari u životu moraš strpljivo čekati.

Činjenica je da živimo u svijetu okrenutom kratkoročnosti - više nas pogađaju kvartalni neuspjesi nego dugoročno ostvareni rast. Osim toga u realitetu oko nas baš i ne vidimo „svjetlo na kraju tunela", štoviše čini nam se više kako se iz tog teškog tunela ne vidi izlaz van a oni koji nas vode uvjeravaju nas kako maltene niti nismo u tunelu nego na osunčanoj livadi prepunoj cvijeća. U našoj ljudskoj prirodi je da želimo rješenja odmah ili barem u skorijoj budućnosti, no zaboravljamo na činjenicu da uzroci današnje krize nisu nastali preko noći nego kroz dugo razdoblje „udovoljavanja našim trenutnim zadovoljstvima i traženja brzih rješenja" kao što je nedavno izjavio jedan čelnik američkih demokrata. Shodno tome i izlaz iz krize neće se dogoditi preko noći, a neće pomoći niti lažni optimizam koji se ne bazira na konkretnim rješenjima nego na parolama.

Svan Consulting, www.svanconsulting.com