Završio je Startup Camp na Visu. Nakon prekrasnog, energizirajućeg događaja, o kojem su svi koji su prisustvovali imali samo velike riječi hvale (nekako ne vjerujem da su toliki mladi i inteligentni ljudi koji su tamo bili i od kojih mnogi imaju i totalni “no bulshit” stav bili u svojim komentarima samo lažno obzirni ) vrijeme je za povratak u realnost.

Već na samom događaju i na putu nazad, velika rasprava se povela oko neuspjele potrage najpoznatijeg domaćeg startupa Farmerona za zaposlenikom (a možda i potencijalnim partnerom-suvlasnikom u firmi ) koji ima specifična tehnička znanja koja u tehno zajednici mogu podvesti pod pojam front-end programer. Priču su prenijeli svi vodeći tehnološki portali poput netokracije, rep.hr, zimo.co itd.

U priču su se počeli aktivno uključivati i neki iskusniji ljudi iz startup zajednice poput Berislava Lopca, koji je na svom blogu vrlo dobro razradio osnovne pojmove i dao uvod u priču (kao što to Bero uvijek odlično napravi ) no u nastavku je, uspoređujući pojmove koji nisu u potpunosti usporedivi, postavio nekoliko zaključaka s kojima se ne mogu složiti. Ne zato što se Bero i ja često ne složimo, nego zato jer ponovo šalju potpuno pogrešnu poruku mladim ljudima koji razmišljaju o poduzetništvu, pokretanju vlastitog posla, promjeni sadašnjeg posla, traženju prvog posla ili naprosto promjeni mjesta u kojem žive, radi novog posla i svih izazova povezanih s time.

Stoga sam na FB Poslovno stranici dodao nekoliko podužih komentara i svoje viđenje problema. Problem postoji. Definitivno. No, ne smije se uspoređivati činjenica da se radom “iz kuhinje” obiteljskog doma, bez registracije tog rada u skladu s propisima ( koje svi skupa smatramo očajno lošim) koji vrijede za rad, zapošljavanje, djelatnost osobnim radom ili poslovanje pravnih osoba može teoretski zaraditi više nego što vodeća tvrtka u branši može isplatiti u obliku neto plaće.

S druge strane, postavlja se izuzetno bitno pitanje postojanja dovoljnog broja zapošljivih ljudi konkretnog profila, unatoč činjenici da postoji vojska od (teoretski) preko 300.000 nezaposlenih. Postavlja se pitanje i radnih dozvola, te rigidnog radnog zakonodavstva po pitanju zapošljavanja stranaca, ako Farmeron ne uspije naći nekog kvalitetnog i spremnog da se preseli u Osijek (ne u Mrdušu Donju, ali ipak na 2,5 sata od Zagreba ).

Mogu se složiti s Berom da je očit nedostatak front end programera, da je to zapostavljeno kao profesija itd. Možda je Farmeron definirao prenizak NETTO mjesečni iznos, tu krivim donekle Željka Rihu, koji je mogao objaviti (kako bi to napravili Ameri ) bruto2 ili (kako bi mogao parirati Berinom načinu razmišljanja) čak ukupni godišnji trošak za to radno mjesto   No, ne mogu se složiti sa puno drugih tvrdnji kojima Bero uspoređuje neke stvari koje nije korektno uspoređivati.

Bero navodi da je bez problema moguće dobiti po satu 20 USD kad se posao kojeg traži Farmeron, radi na stranom tržištu. Ipak, to nije usporedivo, Bero to zna, imao je vlastitu tvrtku, i naučio je to na teži način. To je 20 USD bruto. Od tog iznosa treba odbiti provizije financijskih institucija koja ti posreduje u naplati . Nakon toga te novce treba legalno unijeti u Hrvatsku.

Platiti poreze i doprinose na plaću ili samozapošljavanje. To odnese cca polovicu toga iznosa. Osim toga, trebalo bi imati i registrirani obrt ili tvrtku. To povlači trošak računovodstva, poreze na tvrtku, neke troškove poslovanja poput stolica, stola, kompjutera, internet konekcije itd.  To nadalje povlači gubitak radnih sati (procjena je također bar 20 USD po satu za nekoliko sati mjesečno – oportunitetni trošak bavljenja administracijom ) prilikom posjeta raznim šalterima državnih i lokalnih institucija i razgovora s dragim i susretljivim ljudima na koje ćete nailaziti. Prijave, odjave, predaja obrazaca i slično. Potreban je i najam nekog prostora i pripadajući porez. Probajte raditi posao iz kuće za tvrtku, a nemati ugovor o najmu poslovnog prostora. I ne platiti porez. Ide to, kao što se može voziti 180 kn/h po autoputu. Dok ne naletite. Kad sam bio mlad poduzetnik, platio sam toliku kaznu Elektri, zbog ne razdvajanja poslovne i privatne potrošnje struje, da sam skoro propao.

Jasno, ako bogatim Amerima štrikamo naslovnice iz topline vlastite kuhinje, onda smo skloni sve to zanemariti. No, taj kompjuter na kojem radimo smo platili. On se radom troši. Ne samo i gotovo uopće ne tehnički, ali ekonomski gledano – DA, troši se i stol, rauba se stolica i parket ispod nje, ekran, tastatura. Grijanje nam radi malo duže, jer rad je često noćni. Trošak interneta je veći. Sve to možemo zanemariti i reći da ionako imamo flat internet, grijanje plaćaju starci, stolica je kuhinjska, na njoj i doručkujemo, a kompjuter nam ostao od bivšeg poslodavca. Pa nam je, kao džabe. Ali nije. Svi koji misle pokrenuti vlastiti business i ne žele raditi za firme poput Farmerona, neka sve te troškove uzmu u obzir. Ne moraju ih odmah plaćati, niti sve probleme moraju odmah riješiti. Ali neka ih budu svjesni, jer oni će kad-tada doći na naplatu. Ili neka ne pokreću posao.

Bero govori o nečemu što je matematički točno samo ako se gleda sa aspekta sive ekonomije. Uspoređuje bruto prihod fizičke osobe  s neto troškom Farmerona za plaću jednom developeru. Znam da se to neće svidjeti mnogima koji taj posao rade, ali to je jednostavno tako. Da bi Farmeron dao 10.000 kn (to je prva ponuda i siguran sam kad bi im došao netko stvarno sjajan, da bi se o njoj dalo razgovarati)  mora isplatiti 18.895,59 kuna. Ovdje čak ne spominjem i naknadu za odvojeni život, koju može isplatiti kao dodatnu naknadu, ako postoje zakonski uvjeti, možda i neoporezivo – što povećava prihode zaposleniku, nije netto plaća, ali još više povećava trošak Farmeronu. Pa onda i ostale povlastice poput prijevoza ili dopunskog zdravstvenog osiguranja. Nakon toga Farmeron mora računati da će ta osoba biti cca 25 RADNIH dana na godišnjem (preko 1 mjesec kalendarski ) te će u prosjeku bolovati cca 15 dana (opet na trošak Farmerona, jer HZZO plaća samo bolovanja preko 45 dana ). Kako se spominje i potencijalni rad i put u USA, biti će tu i dnevnica i troškova puta. Biti će i prekovremenih sati i noćnog rada (Silicijska dolina je u potpuno pogrešnoj vremenskoj zoni za rad iz Hrvatske – a vjerujem da bi tu bilo pitanje i kako Inspekcija Rada pri Državnom inspektoratu gleda na česti noćni rad, smjene, prekovremene itd ). Sve to povećava neto primanja radniku, a značajno povećava trošak (i rizik kazni) poslodavcu.

Farmeron će nadalje morati  platiti neke licence (jer je ozbiljna firma koju BSA kontrolira, za razliku od mnogih koji rade od kuće na crno i ne koriste originalne programe ) morati će toj osobi osigurati cca 10-15m2 prostora za rad (neka je samo 5eura m2 kancelarije u Osijeku ) razne gadgete, dio bandwitha. Spominju se i neke druge pogodnosti za radnika, koje će Farmeron plaćati, a vjerujem i platiti vrlo visoku porezni stopu na iste (jer se mnoge stvari koje navodi smatraju ili ih Porezna uprava može tretirati kao sastavni dio primitaka od nesamostalnog rada ).

Morat će kupiti dodatni stol i stolicu. Ne kuhinjski, jer postoje pravila o zaštiti na radu pri radu na računalima. Morat će poštivati mnoge propise, osim same zaštite na radu, koja će ga koštati cca 50 eura mjesečno za cijelu tvrtku (procjena opasnosti ga je sigurno koštala ko vrag, plus ostala dokumentacija, liječnički pregledi itd – jer ima mjesta rada sa povećanim opasnostima – da-da, rad na kompjuteru naš zakonodavac tako tretira) morat će napraviti pravilnike o radu, ugovore i odluke (troškovi radnog zakonodavstva su za tvrtku preko 20 zaposlenika cca 50 eura mjesečno, samo izrada akata će ih papreno koštati, a isti se moraju i redovito obnavljati )…

Dalje, zaboravlja se relativna sigurnost radnog mjesta i sigurna mjesečna plaća. Farmeron mora, jer je Matija domoljubno odabrao Osijek u Hrvatskoj (i napravio odmah sebi bar dva očita problema – regija, a ne glavni grad i socijalna država sa zasadama Bismarkovog modela osiguranja uz nasljeđa Andrije Štampara, za razliku od zemlje iz koje dolaze njegovi većinski investitori ) odvajati prilične svote koje će njegovom zaposleniku frontendašu omogućiti da dobija plaću  i kad dobije artritis lupajući po tastaturi (onaj iz Berinog primjera bi imao velik trošak i problem jer ne bi mjesec-dva dobio ništa, a sam bi plaćao zdravstvenu zaštitu i/ili participacije ) te možda neku crkavicu u mirovinske fondove ( znam da je to utopija, jer dok mladi frontendaš dođe do penzije, iste odavno neće biti).

Nakon svega toga Matija i Farmeron će, ako krenu zarađivati, plaćati i porez na dobit koji će im oteti cca 30% onoga što ostane. Ako išta ostane. Frontendaš kuhinjaš će uzeti svojih 20 USD za svaki sat (ista vrijednost rada po danu i po noći ) i raditi od kuće iz Zagreba. Jasno je da on niti ne razmišlja o odlasku u Osijek. No, mislim da griješi. Ja sam uspio u životu, jer sve što sam radio, nisam radio s novcem na pameti. Znam da mi mnogi ne vjeruju. No, oni koji su napravili slično kao ja, slažu se 100%. Da imam 25 godina i da sam osoba koja ima ikakve šanse zadovoljiti kriterij koji Farmeron traži, sjeo bih na vlak i otišao u Osijek. I pokušao upasti u ekipu. Čak i da mi ne daju postotak vlasništva.  Danas, bih rado razgovarao s Matijom o postotku vlasništva, no vidite da se mučim i s FB  pa očito nisam kvalificiran. Ono što vrijedi je procijeniti pravi tim i biti u njemu. Jer kad si s pobjedničkim timom, onda si i ti pobjednik. I onaj vaterpolist s klupe, koji nije ni zaplivao na bazenu olimpijade ( osim kad su svi skakali tijekom proslave i saznanja da su dobili zlato) će imati do kraja života pravo reći – DOBIO SAM ZLATO U LONDONU!!!

Pa će lova doći. Puno više od 20 ili 35 ili 50 usd po satu najamnog rada. Reći da si bio programer u Farmeronu, ako on uspije, a tek imati 0,5 ili 1% udjela uopće nisu kategorije usporedive sa štrikanjem koda iz kuhinje i konkuriranjem Indijcima ili bjelorusima (koji btw rade i od 10 usd po satu – leaflet sa WMC Barcelona).

Riha, srami se  propustio si reći glavno. Farmeron vam nudi priliku sudjelovati u stvaranju povijesti. Vlastite povijesti. Možda i hrvatske povijesti. Ali zasigurno povijesti hrvatskih startupa. A to nema cijenu.

Autor: Saša Cvetojević
www.poslovno.biz

Kontakt:  Facebook
               Twitter
               LinkedIn