BLOG

Što čeka Hrvatsku u društvu starijih i efikasnijih civilizacija, nakon što je desetljećima uporno među sobom birala one najmanje društveno efikasne, s izraženim stavom "meni-i-samo-mojim-rođacima", provodeći negativnu selekciju u znanosti, vojsci, politici, ekonomiji i obrazovanju? Što se može dogoditi društvu koje na prste jedne ruke može nabrojati sposobne pojedince koji mogu pokrenuti druge ljude, spremne da ih slijede? Kakvi su okviri ulaska Hrvatske u Europsku uniju, uglavnom među starije, iskusnije i efikasnije ekonomije?

Budući da se teško boriti s jačim od sebe, svatko će pokušati izboriti nešto i za sebe trgovinom koju smo spomenuli na početku teksta. Kada se odlučite za trgovački pristup odnosa s drugom civilizacijom, morate imati nešto čime možete trgovati. Ako pojedinci moraju imati ideje, informacije, proizvode, usluge, emocije i slično koje zanimaju drugu stranu, društva to moraju imati također. Trgovati možete s pet pojavnih oblika vlastitih materijalnih vrijednosti: proizvodima, uslugama, znanjem, informacijama i nasljeđem (uglavnom nekretninama). Gdje smo mi?

Gdje je Hrvatska?

Hrvatski prozvodi nemaju značajniju međunarodnu vrijednost (tek nešto malo regionalnog prepoznavanja) i svjetsko tržište, a usluge su uglavnom svedene na sunce i more te na poneki sportski uspjeh (koji mi, umjesto u artistička dostignuća, svrstavamo među dane nacionalnog ponosa). U našem je društvu, po službenim statistikama skoro 16% ljudi nepismeno ili polupismeno, a svega 6% ima više, visoko ili postdiplomsko obrazovanje, pa je sivilo pretežita životna i poslovna boja. Znači, skoro 700.000 stanovnika Hrvatske je nepismeno, četvrtpismeno i polupismeno, svega 250.000 ih ima formalno obrazovanje koje bi trebalo omogućiti primjenu stečenog znanja u najboljim poslovima, dok se skoro 3,5 milijuna stanovnika Hrvatske (barem njihov punoljetni dio) ponosi tzv. osnovnoškolskim i srednješkolskim znanjima koja imaju i podjednako obrazovani Mađari, Ukrajinci i Kinezi (koji, usput, manje traže za posao koji znaju raditi).

Informacija koje netko drugi ne bi znao nemamo (sateliti iznad nas pripadaju starijim i efikasnijim civilizacijama) pa nam na koncu ostaju tek nasljeđeno obiteljsko blago, odnosno nekretnine (zemljišta) kojima trgujemo (i otplaćujemo kredite) kako bi nas prihvatili efikasniji od nas.

Što bismo morali uraditi da bismo mogli dobro trgovati sa starijima i efikasnijima od sebe (znači, da za ono što dajemo dobijemo istu ili barem približnu vrijednost)? Promjena svjetonazora značila bi skoro u potpunosti promijenu postojećih društvenih odnosa. Svi koji su uspjeh izgradili na političkim i obiteljskim vezama, kopirajući vječnu matricu poslušnosti, prosječnosti i poniznosti morali bi dokazati svoju efikasnost na tržištu. Zabavljači (pjevači, glumci i sportaši) bi morali biti u vrhu svojih aktivnosti na svjetskoj, ili barem europskoj sceni. Političari bi se brinuli o tome da gradske službe, vojska i policija uredno rade svoj posao kako bi javne službe dobro funkcionirale, a ne da dolaze na vlast kako bi odlučivali koji dio proračunskih sredstava treba poslužiti za pokrivanje troškova apetita stranke iz koje su došli.

Grabežljivci traže prosjek

Na svoje bi došli poduzetnici koji su radom i idejama uspjeli preživjeti na tržištu (uzimajući od drugih milom), pritom zaposlili brojne sugrađane i svoje proizvode i usluge plasirali na svjetska tržišta. Učitelji bi bili ljudi koji imaju nove ideje i znanja, te znaju znanja prenijeti novim generacijama, da bi one bile još bolje od nas. Glavni kriterij uspjeha bio bi gospodarska efikasnost, nove ideje i društvena odgovornost prema ljudima među kojima živimo. Tada bi u pregovorima sa starijim i efikasnijim civilizacijama imali neke šanse.

No, grabežljivici traže prosjek. Traže "homo shopingusa". Prosjek čija krivulja pada prema dolje. Koliko je poduzeća, odjela u bolnicama i katedri na fakultetima bilo upropašteno samo zato jer su, na primjer, profesori mislili da će vječno živjeti, pa su povukli nevidljivu crtu ne dozvoljavajući drugima da više znaju od njih? Dozvolili su nekom drugom da pokaže što zna i koliko može (na području koje su do kraja života branili kao svoje prirodno i nasljedno leno), tek kada su našli kandidate koji su dovoljno «bezopasni» da niti u svojem najboljem izdanju nisu niti do koljena svojem mentoru ni onda kada ovaj od starosti više ne može niti hodati niti disati.

Formula uspjeha odnosi se na njegovo trajanje i glasi: "Prvorazredni ljudi (učitelji) za suradnike (učenike) biraju prvorazredne. Drugorazredni ljudi za suradnike biraju trećerazredne." Oni koji su opravdano sigurni u sebe ne boje se da će im kvaliteta suradnika ugroziti status unutar grupe, nego se, naprotiv, trude dovesti sebi ravne, koji rezultate grupe mogu dići u visine i osigurati trajanje postihnutog uspjeha. Nasuprot tome, oni koji su za vođe izabrani po nekom kriteriju koji u sebi ne sadrži puno efikasnosti i razvojne logike, biraju ljude lošije od sebe, koji će bez pogovora izvršavati njihove naloge. Da nitko ne vidi koliko oni sami ne znaju.

dr.sc. Saša Petar
sasa@sasapetar.com
www.statusprosper.com