Kako, zašto i otkud moje često pisanje o lošem vođenju timova? Svi koji su tijekom radnoga vijeka zbog loših menadžera dobili barem čir na želucu (ako ne i potpun slom živaca) složit će se sa mnom da domaćih primjera ima na pretek. Loših menadžera ima svuda, iskaču iz žbunja kad se najmanje nadate, oblikuju naše živote prema svojim potrebama i pritom ih više ili manje oštećuju.

Primjera lošeg upravljanja ljudima u nas, ali i u svijetu (da se ne bismo umislili da smo nešto posebno) ima napretek. Zapravo, povijest čovječanstva velika je knjiga lošeg upravljanja ljudima i pravo je čudo da smo uz toliko neznalica, tirana i birokrata uopće uspjeli dogurati do 21. stoljeća. Postoji puno tekstova o tome kako uspjeti u svijetu u kojem su svi dobri, ali malo ih je koje nas uče kako prepoznati loše menadžere, kako izbjegavati suradnju s njima i, ako već morate surađivati, kako im se uspješno suprotstaviti.

Ne smatram sebe sucem koji će odrediti tko je dobar, a tko ne, pa tako ni cilj ovog teksta nije moraliziranje o borbi dobra i zla. Obje ove ljudske osobine nalaze se u svakome od nas, pa tako rezultate grupe određuje samo pitanje koliko je tanka granica između onoga što jedna grupa dozvoljava pojedincima, a druga ne. Glavni razlog mojeg pisanja je želja da barem nekome dopre do mozga da je dobro ili loše upravljanje pitanje opstanka. Da traženje krivca u ponašanju drugih (kupci su glupi jer ne kupuju naše proizvode, konkurencija je prejaka, kupovna moć je preslaba, sve je to politička urota, da su ljudi pametni glasali bi za mene, itd, itd, itd.) više ne pomaže. Svijet je gluh na naše standardne isprike, opravdanja nitko ne sluša, na tržištu se traži rezultat.

Zato se glavne ideje mojih tekstova mogu sažeti u tri točke:

a) Loši menadžeri serijski su „ubojice“. Svojim ponašanjem, odnosom i odlukama prvo „ubijaju“ djelatnike koji rade s njima. Pretvaraju ih u nezadovoljne, nemotivirane i sive kreature koji svakoga dana daju sve manje rezultate, jer sve više vremena moraju voditi brigu o raspoloženju menadžera. Takvi ljudi onda dolaze svojim kućama i tamo „ubijaju“ svoje obitelji. „Ubijeni“ ljudi nemaju volju i motivaciju da postignu svoje najbolje rezultate, pa polako „umire“ i tvrtka, a s njom „umire“ i profit. Tvrtke bez profita slabi su porezni obveznici, pa sve manje i manje uplaćaju u proračun, iz kojeg se financiraju sve one aktivnosti koje unose sigurnost, ljepotu, kulturu, obrazovanje, zdravstvenu sigurnost i tome slično u naše živote. To znači da i nacija kojom haraju menadžeri tamne strane polako „umire“ u nezadovoljstvu, intrigama, lošoj komunikaciji, te u obrazovnom i kulturnom siromaštvu.

b) Dobar menadžer kaže: „Znam nešto, ali ne znam sve. Zato trebam ljude koji znaju ono što ja ne znam.“ Kada takav menadžer nađe ljude kakve treba, spreman je dobro upravljati grupom i s članovima grupe podijeliti postignuti uspjeh. Menadžer s tamne strane kaže: „Ja znam sve, a svi drugi su neznalice. Ja ću odlučivati o svemu, a drugi će samo izvršavati moje naloge.“ i onda svojim greškama ne dozvoli grupi da uspije.

c) Zadovoljni, motivirani i sretni ljudi dobro rade i donose profit tvrtki, dok nezadovoljni, nemotivirani i uplašeni ljudi daju daleko manje. Pitanje je samo koliko je menadžer glup da zbog svojeg neznanja, taštine i drugih negativnih osobina ne zna prepoznati razliku. Naime, ljudi koji rade imaju ruke, glavu i srce. Ako ih netko zaposli samo da bi osam radnih sati dnevno trošili na veličanje misli i djela njihovog menadžera, onda neće imati vremena da obave posao za koji su plaćeni. Budući da netko mora obaviti posao, on najčešće padne na leđa tom istom menadžeru koji je ljude zabavio nepotrebnim bedastoćama. Pa zar onda nije glup onaj tko dozvoli da na njega «padne» cijeli posao tvrtke, a ljude plaća samo da mu se dive i da ga se plaše? Mislim da bi obično ogledalo taj posao podjednako dobro obavilo za stostruko nižu cijenu.

Ako mislite da sam nešto propustio, komentirajte. Loši menadžeri utječu na naše živote, a mi se uglavnom pravimo da se to događa nekom drugom. I znate što – dok se mi poput tri majmuna, pravimo slijepi, gluhi i nijemi, loši menadžeri događaju se nekom drugom. Događaju se našoj djeci koja će morati otplatiti dugove društva koje im danas stvaramo. Ili, još gore, trpjeti poput nas nasljednike loših menadžera koje mi danas trpimo. S malom razlikom – njihovi nasljednici znat će još manje, a stvarat će još više problema.

P.S. Autor teksta je ujedno autor i voditelj predmeta i treninga „Oblikovanje trendova i poslovne budućnosti“ namijenjenog studentima i poslovnim ljudima koji žele misliti, biti ispred konkurencije i uspješno konkurirati na svjetskom tržištu.

prof.dr.sc. Saša Petar

sasa@sasapetar.com

www.statusprosper.com

facebook: Saša Petar Education Club