Ovim patuljcima je bolje da svoj sistem dignem s 350 grama bureka i 2 jogurta, nego da ih sve razjurim što nemaju FT1P - kaže šalterska službenica Mica Ubica i nastavlja da je FT1P naziv za “Fali ti jedan papir” – naime, nikad se nije dogodilo da je netko kod Mice Ubice došao bez da mu fali jedan papir. Mica Ubica radi i u Ministarstvu poduzetništva i obrta i HAMAG-u i to na projektu Poduzetnički impuls. Bezobrazno? Možda. Pretenciozno? Možda. Čitajte dalje.

Iako je Poduzetnički impuls doista hvale vrijedna akcija, kada se malo pogleda u proces tada se vidi da se HAMAG / MINPO postavljaju maćehinski jer poduzetnike zamaraju s obrascima. Obrascima koje država već ima. Stav koji se ovakvim postupkom komunicira jest: prikupljaj papire, suočavaj se s Micom Ubicom, a FT1P se sada zove R-Sm, odnosno GFI, odnosno… Bitna je forma. Ne bi li bilo puno pametnije od tražitelja poticaja zahtjevati da argumentiraju sadržaj zahtjeva za dodjelu poticaja: zašto im stvarno trebaju ti poticaji? Poduzetnici bi tada fokus maknuli s obrazaca i usmjerili ga na opravdanost traženja poticaja, odnosno na ono u čemu su oni najbolji – na svoj posao. Vjerojatno bi. Međutim, to se nije dogodilo. Poduzetnik na MINPO natječaju se uopće ne mora zamarati stvarnim predmetom poticaja već time da zadovolji formu s obrascima. Naime, nikakvo obrazloženje razloga traženja poticaja poduzetnici nisu dužni dostaviti. Obrasce koje država treba dostaviti su poduzetnici dužni dostaviti.

Licemjerje države

Naravno, svaki će poduzetnik marljivo prikupljati sve papire kako bi zadovoljio formu iz javnog poziva i tome nitko neće prigovoriti jer bi ispao licemjeran zbog prigovaranja oko nekoliko jednostavnih papira. U tim papirima, odnosno obrascima ne vidim problem. Problem vidim u načinu razmišljanja državnog aparata. Ovdje je država opet licemjerna. Kako nekome iz državne uprave može pasti napamet da od nekoga traži izvod iz sudskog registra? Što će mu to? To je najobična redundancija.

Probajte se na KBC Zagreb (Rebro) naručiti za pregled. Trebat će Vam skener. Ili fotoaparat. Ili smartphone s kamerom. Naime, da biste se naručili na neki pregled na Rebru potrebno je skenirati uputnicu. Ponavljam, skenirati uputnicu. Može i fotografiranje uputnice. Skeniranje i fotografiranje uputnice. Alternativa tome je osobni dolazak na KBC i naučivanje na pregled. Divno. A uputnice su izdali doktori. Iz istog zdravstvenog sustava. Iz Hrvatske. Ne iz Gvineje Bisao, niti Norveške. Neka pacijenti skeniraju i fotografiraju. I hoće, skenirat će jer su bolesni. Jer im treba pomoć isto kao što gospodarstvu trebaju poticaji. Postoji način i način. Ovo je pravi način?

To je mindset državne uprave. To. Bolesnici moraju imati skener, a poduzetnici potrošiti čim više papira na nepotrebne obrasce.

Promjena načina razmišljanja

Možemo govoriti o informatizaciji države do unedogled, ali dok se način razmišljanja ne promijeni, do tada nema naprijed i svi projekti informatizacije će biti uzaludni kad će se naći neka agencija, ministarstvo, zavod ili ured koji će tražiti ovjeren GFI, kopiju izvatka iz sudskog registra ili skeniranu uputnicu i time sve upropastiti. To čak potvdila i Milana Opačić na prvom #VladaUP-u kazujući da se ljudi u državnoj upravi boje računala. Tko je što učinio za te ljude da se prestanu bojati računala? Vjerojatno se i u HAMAG-u i MINPO-u boje računala pa zato traže tolike puste obrasce. Ili ne? Ne znam. Pretpostavljam da se boje. Zašto bi inače to tražili? Zbog toga da imaju manje posla? Vjerojatno. A, u državi je još uvijek zaposleno više ljudi nego što je potrebno. Licemjerno? Jest. Nije moguće ništa drugo zaključiti.

Komentar je uz dopuštenje preuzet s bloga autora Daria Alfirevića.