Scenarij kao pa iz bajke: radite posao kojem ste izuzetno predani i oko kojeg ste zavidno angažirani, Vaša proaktivnost na radnom mjestu može biti izvrstan primjer svim Vašim kolegama, te ste ponosni što se na vizitki ispod Vašeg imena nalazi tako poznat i moćan naziv tvrtke. Količina radnih zaduženja koju uspijevate odraditi svakoga dana je zadivljujuća, zbog čega Vam šef konstantno daje pohvale i priznanja. Omiljeni ste među kolegama, te su čak i Vaši klijenti vrlo zadovoljni Vašim radom. Izgleda da situacija ne može biti bolja nego što trenutno jest. Međutim, šef Vam je, kao “grom iz vedra neba”, odjednom saopćio da firmi više niste potrebni, te da cijeli taj angažman koji ste davali i koji Vas je toliko ispunjavao odjednom prestaje. Bajka s početka poglavlja odjednom se pretvorila u horor.

Što se u tom trenutku događa s Vama? U Vašem se tijelu odjednom javlja silan niz fizičkih i psiholoških reakcija, zbog čega ono praktički pada u stanje šoka. Točnije rečeno, pada u isto stanje u kojem bi završilo da ste upravo doživjeli tešku prometnu nesreću, ili svjedočili nekoj velikoj tragediji. Po službenoj definiciji, šok je psihofiziološko stanje koje nastaje kao odgovor na zastrašujući ili traumatski događaj, koji sam po sebi izaziva snažnu emocionalnu reakciju kod osobe koja ga je doživjela. Neki od simptoma stanja šoka su nemogućnost doživljavanja emocija (tzv. “emocionalno tupilo”), osjećaj “odvojenosti” od vlastitog tijela, smanjena sposobnost percepcije događaja u Vašoj okolini, pa čak i doživljaj da stvari koje se događaju oko Vas zapravo nisu stvarne.

Krenimo ispočetka – zbog čega je Vaša reakcija uopće bila toliko burna?

Kako bi djelatnik bio produktivan i sretan na svom radnom mjestu, potrebno je da pokazuje određenu razinu angažiranosti prema poslu koji obavlja. Što je taj djelatnik bolji i uspješniji u svom poslu, to je u pravilu njegova angažiranost sve viša. Kada ona dosegne vrlo visoku razinu, najčešće se dogodi i da posao sve više počinjemo doživljavati sastavnim dijelom našeg života, pa čak i nas samih. I to je sasvim logično – uložili smo puno vremena i truda u nešto što smo izgradili vlastitim znanjem, vještinama i sposobnostima. Zapravo, često se dogodi da taj posao s vremenom počnemo doživljavati kao dio našeg vlastitog identiteta.

Identitet je, psiholozi kažu, “najdublja” razina našeg psihičkog. U njemu se nalaze naša temeljna životna pravila po kojima živimo, uvjerenja koja smatramo jedinima ispravnima, te naše vrijednosti – ono što nam je u životu najvažnije. Suštinski rečeno, naš identitet odgovara na pitanje “tko sam ja?”. Upravo zbog toga lako je zaključiti da je identitet nešto što se ne može tako brzo i lako mijenjati, ma koliko bismo mi to možda htjeli. Evo primjera: znamo da je naš fizički izgled jedan od sastavnih dijelova našeg identiteta. Zamislite stoga da se sljedeće jutro probudite kao osoba suprotnog spola, druge rase, ili s vidljivim fizičkim deficitima. Biste li to mogli “tek tako” prihvatiti? Naravno da ne biste.

Da, loša vijest je ta da je uistinu potrebno puno vremena da se dogodi promjena na razini našeg identiteta. Međutim, dobra vijest je da, jednom kada se ta promjena dogodi, ona je dugotrajna i korjenita. Kakve to veze ima s gubitkom posla o kojem govorimo u ovom blogu? Radi se o tome da se sljedeće jutro više ne budite kao djelatnik tvrtke u kojoj ste radili, već se budite de facto kao osoba koja je “izgubila” dio svog identiteta. I naravno da to nećete moći prihvatiti ni danas, ni sutra, ni preksutra. Uzmite si koliko god vremena treba, jer taj period samo treba nekako “izgurati”.

 Zbog čega ne treba umanjivati vrijednost gubitka Vašeg posla?

Psiholozi kažu da, kada izgubimo voljenu osobu, prolazimo kroz četiri faze tugovanja prije nego se pomirimo s realitetom i u potpunosti prihvatimo situaciju onakvom kakva ona uistinu jest. Iznenadan gubitak posla koji je predstavljao toliko veliki dio našega života zasigurno na nas može ostaviti iste ili slične posljedice. Stoga svakako valja napomenuti koje su to četiri faze suočavanja s iznenadnim otkazom u kojima se možemo naći:

• Nijekanje – Faza koja će se javiti već prvog jutra kada ustanemo i shvatimo da danas ipak ne idemo na posao. Počet ćemo se pitati je li nam se ovo uistinu dogodilo, ili je to bio samo jedan ružan san, te jesmo li uistinu dobro shvatili našeg poslodavca kada nam je rekao da naš ugovor o radu prestaje.
• Ljutnja – Budući da smo racionalna bića, faza nijekanja ne može dugo potrajati. Nakon osvješćivanja realnosti situacije sasvim je uobičajeno da nam se javi frustracija ili čak bijes. Ljutit ćemo se na našeg šefa što nam je dao otkaz, na naše kolege koji nisu stali uz nas, možda čak i na državu koja nije mogla ništa napraviti po tom pitanju.
• Cjenkanje – Treća faza se javlja samo s jednim ciljem: da se zaštitimo i da izbjegnemo suočavanje s gubitkom, te smo onda gotovo pa spremni na sve. Možda ćemo moliti šefa da nas primi natrag, predlagat ćemo da radimo duple smjene, ili ćemo izražavati želju za obavljanjem čak i onih najomraženijih poslova. Međutim, nažalost bezuspješno.
• Depresija – U ovoj fazi najčešće dotaknemo dno, te nas obuzima niz negativnih misli. Počinjemo razmišljati kako život više nema smisla, ili kako nikad nećemo naći drugi posao, što itekako može negativno utjecati na našu motivaciju i samopoštovanje. Svakako se preporuča potražiti stručnu pomoć ukoliko ova faza potraje predugo.

Po završetku četvrte faze ljudi obično počinju prihvaćati realitet situacije. Tada im se lagano kreće vraćati optimizam, počinju sagledavati alternativne opcije, te uspijevaju pronaći čak i nešto dobro u čitavom tom “hororu”. Upravo se u tom trenutku događa ona promjena identiteta koju smo maločas spomenuli – “odvajamo” se od firme u kojoj smo radili, spremni da u svoj identitet integriramo jednu novu životnu stranicu.

Što onda napraviti u slučaju da se dogodi najgori scenarij?

Iznenadni gubitak posla nikada nije lagano proživjeti, a posebice kada se toliko poistovjećujete s Vašom firmom, ili kada toliko truda dajete na Vašem radnom mjestu. Međutim, postoji nekoliko koraka koje već danas možete poduzeti kako biste bili spremniji za ovakvu i sličnu vrstu budućih izazova:

• Osvijestite činjenicu da se taj scenarij može dogoditi bilo kome, pa tako i Vama. Jer, nažalost, u današnje vrijeme ništa nije “uklesano u kamen”, pa tako ni sigurnost Vašeg posla.
• Prihvatite promjenu i neizvjesnost kao uobičajeni modus operandi. Činjenica jest da što prije naučite funkcionirati u takvom okruženju, to ćete biti spremniji suočiti se s izazovnim situacijama, te je veća vjerojatnost da ćete postupiti pametnije i promišljenije u slučaju najgoreg.
• Preventivno napravite “back-up” plan. To može biti alternativno zaposlenje, odlazak u privatno poduzetništvo, preseljenje ili nešto slično. Ukoliko se uistinu potrudite oko tog plana, suštinski ćete dobiti dvije dobre stvari: točno ćete znati što treba napraviti u slučaju najgoreg, a s vremenom će Vam se taj Vaš plan možda toliko svidjeti da nećete čekati da dobijete otkaz kako biste ga proveli u djelo. 
• Redovito radite na sebi, te osvještavajte i razvijajte vlastite talente i sposobnosti. Ne samo da ćete dobiti vrlo korisne uvide u ono u čemu ste dobri, već ćete dugoročno poboljšati vlastitu motivaciju.
• Nikada nije ni rano ni kasno za osobni brending. Današnje digitalno doba i društvene mreže Vam omogućuju da se drugim ljudima predstavite kao stručnjaci u nekom području – a što više komunicirate na taj način, veća je šansa da ćete “naletjeti” na sljedeću poslovnu priliku.
• Radite na networkingu i širenju Vaše socijalne mreže. U današnjem poslovnom svijetu upravo su kontakti jedan od najvrjednijih resursa, te Vam upravo ti kontakti mogu pronaći sljedeće zaposlenje.
• Jednom kada se dogodi najgore, situaciju ipak pokušajte sagledati iz drugačije perspektive. Što još ta situacija može značiti? Kako se još na nju može gledati? Zbog čega je dobro da se odvila baš na taj način? Jer ipak, kada se emocije potpuno smire, ljudi najčešće kažu da je otkaz zapravo najbolja stvar koja im se dogodila u životu.