Digitalna komunikacija društvenim mrežama i blogovima započela je novu eru marketinga, nadogradivši jednosmjernu komunikaciju proizvođač – kupac, dvosmjernom.

Kupci - potencijalni, aktualni i bivši - dobili su konačno priliku razgovarati s brandom i ljudima iza njega; pitati, pohvaliti i kritizirati, predlagati i zahtjevati. Ne samo da su dobili mogućnost izraziti svoje mišljenje van kruga prijatelja i poznanika, već i šansu da utječu na (pozitivne) promjene za koje ih nitko prije nije pitao. Dobili su priliku da ih se čuje, a proizvođačima je, bogami, bolje da slušaju!

Naravno da online komunikacija ne služi samo u marketinške svrhe, trend druženja kroz, primarno Facebook ali i ostale društvene mreže, buja i buja (i osobno me ne veseli da, umjesto dvosatnih kava tokom koje saznajem novosti u životima ljudi koji su mi bitni, moram čitati statuse na Facebooku da bih bila u toku s onim što im se događa; dobro, možda sam ja malo konzerva). Broj web stranica raste iz dana u dan i svi pišu blogove, neke interesantne, a neke koje ni vlastite mame ne bi čitale.

Ukratko, prilika za komunikaciju je beskrajno puno, a pristup imaju gotovo svi (zato se valjda svakakve komunikacije i vidi). U onome što i kako komuniciramo, čini mi se da se Hrvati razlikuju od ostalih primarno kvantitetom – mi kao da ne želimo pričati? Da, surfamo po internetu, posjećujemo raznorazne stranice, čitamo blogove i postove, i uglavnom šutimo. Teme koje izazovu poneki komentar uglavnom spadaju u sferu osobnih stvari; komentiramo teme seksa, religije, mode, ponekad političke. Općenito mi se čini da postoji ograničena (manja) grupa ljudi koji učestalo komentiraju dok većina šuti. Ne vjerujem da je stvar u tome da Hrvati nemaju mišljenje ni o čemu, pa se pitam zašto to mišljenje držimo sami za sebe. Bojimo ga se izraziti, ili je to stvar našeg mentaliteta, ili još digitalno nismo sazreli? Dok jedne ni anonimnost interneta na ohrabri da iznesu stav, druge pak stimulira da u punom sjaju demonstriraju nedostatak kulture i dobrog odgoja. Na ovo zadnje Hrvati nemaju monopol, nikako, ali zašto baš tu dobro slijedimo svjetski trend?

Online komunikacija nije nešto što bismo trebali posebno učiti, vrijede ista pravila kao i u 'stvarnom' svijetu:

1. Sugovorniku odgovaramo na pitanje. Da li bi, u fizičkom svijetu, odignorirali pitanje koje vam je direktno postavljeno? Da li bi čekali tjedan dana da odgovorite (a pri tome niste odmah napomenuli da odgovor ne možete dati odmah)? Vjerojatno ne. Pa onda nemojte ni u virtualnom!
2. Sugovorniku iskazujemo poštovanje. Nemamo svi ista mišljena (hvala bogu!) o određenim temama, ali nije li to ono što komunikaciju čini interesantnom? Poštovati tuđe mišljenje i kada se ono razlikuje od našega (ili posebno tada!), atribut je civilizirane i psihički zdrave individue.  
3. Držimo se teme. Ima li išta iritantnije kada s ljudima pričate o jednoj stvari, a netko izvuče riječ van konteksta i odvede razgovor u potpuno drugom smjeru? Grrrr...
4. Poštujemo tuđe vrijeme. Ah kad neko krene, pa melje i melje ne uzimajući zraka, a ja se na kraju pitam što mi je uopće rekao... Budimo konkretni i koncizni!
5. Pokazujemo određenu razinu dobrog odgoja. Htjela sam reći 'pa nismo na...' ali se stvarno ne mogu sjetiti niti jedne situacije gdje su psovke i vrijeđanje druge osobe prihvatljivo ponašanje. Pa zašto se onda tako razgovaramo online???

Nemojte me krivo shvatiti, ne zagovaram internet kao medij gdje ćemo isključivo jedni druge tapšati po ramenu i govoriti si kako smo lijepi i pametni. Naprotiv, mišljenja koja se razlikuju od našega su dobrodošla, iz takve komunikacije učimo, takav nas razgovor stimulira. I kritika je dobra, dok je god konstruktivna. Stvar je u načinu - u jeziku, tonu i, već gore više puta spomenutom, poštovanju.

I veselim se unaprijed vidjeti, tokom idućih mjeseci i godina, kako mi Hrvati sve više razvezujemo jezik (ili prste) i koristimo ovu jedinstvenu mogućnost da izrazimo svoje mišljenje i saslušamo tuđe, da učimo i potičemo promjene. Živjela komunikacija!

Ako ste mala firma koja nema svoj vlastiti marketing odjel, za vas je svakako optimalna opcija suradnja s vanjskim marketing partnerom. Dobit ćete stručnjaka s obimnim znanjem i iskustvom koje možete koristiti kada vam i koliko treba. Umjesto da zapošljavate marketing osobu, pri čemu ćete se zbog troška možda morati zadovoljiti s još nedovoljno iskusnom osobom te snositi troškove ne samo plaće već i davanja, ureda i opreme, godišnjih i bolovanja, vanjskom partneru platit ćete samo sate koje zaista odradi za vas.

"Virtualni suradnik" – Mia Žilavec

Mia Žilavec je iskusna menadžerica s više od 15 godina radnog iskustva u nizu hrvatskih i multinacionalnih kompanija na području Hrvatske i tržišta Adria regije, poput uglednih kompanija kao što su Nestle, Zagrebačka pivovara, Reckitt Benckiser i Metro Cash & Carry Croatia. Zaslužna je za osmišljavanje i razvoj brojnih marketinških strategija te implementaciju niza marketinških kampanja, s potvrđenim rezultatima u rastu prodaje i profita. Iskustvo koje je gradila radeći za velike kompanije, sada koristi u radu s malim i srednje velikim tvrtkama koje su suočene s nedostatkom internih marketing ekspertiza, kvalitetnog proizvoda ili usluge koje kupci nisu prepoznali, nedovoljno učinkovitim investicijama u marketing aktivnosti; tvrtkama koje ne znaju kreirati marketing strategiju koja će im osigurati da na tržištu realiziraju svoj maksimalni potencijal. Na www.virtualni-suradnik.hr, osim detaljne prezentacije marketing podrške koju pruža, Mia stavlja i sadržaje koje smatra korisnima za male tvrtke.