Živimo u vrijeme krize i oko nas prevladava negativno raspoloženje. Većina mojih poznanika depresivna je i nevoljko odlazi na posao. Jedan od njih ima šefa koji mrzi sve na svijetu, pravi je kritičar i ništa ga ne može zadovoljiti...

Uz jutarnju kavu lista novine, počevši s crnom kronikom i psuje političare. Onda se žali na upravu, direktora, poslovne partnere, klijente i suradnike. Zatim prigovara zbog kiše, prometa, ljudske gluposti ili tijesnih cipela. „Što god itko napravi nije dobro. Nezadovoljna grimasa na njegovu licu nimalo se ne mijenja. Nakon sat vremena svi se oko njega osjećaju iscijeđeni, bez energije. Užasno je biti osuđen svakog dana gledati šefa kojem kao da je netko pod nos privezao smrdljivu čarapu“.

Medicinska istraživanja kažu da vječni pesimisti koji na sve gledaju s negativnom emocijom, skraćuju svoj život u prosjeku do deset godina. Što tek rade kolegama na poslu, posebno ako su šefovi?

Skoncentrirani samo na greške

Naša je kultura pretežito pesimistička, oslonjena na hvatanje u pogreškama, izricanje kritike, traženje krivaca i uopće puna je potrebe da se svuda i u svakoj prigodi iskazuje negativni stav o svijetu oko sebe i problemima u njemu. Slušajte nasumce odabrane parove koji ispijaju kavu i usput razgovaraju. Kladim se da će se bar jedan sugovornik žaliti na političare, suradnike, partnera, djecu, roditelje, prijatelje, vladu, ministre, majstore, gradske čelnike, sportske trenere, igrače, susjede, profesore, studente…

Ponekad nam se čini da smo u svemu, od komentara kolega na poslu do medijskih prezentacija aktualne stvarnosti, od usputne razmjene riječi sa slučajnim prolaznikom do razgovora s najboljim prijateljem, okruženi „vražjim advokatima“ koji ni za što ne nalaze lijepe riječi već u svemu vide zlo, nered, nevolju, krizu, problem, glupost, pokvarenost i primitivizam. Kao da živimo u najgorem od mogućih svjetova.

Odakle ta golema lavina negativizma? Odgovor nije teško naći. U njoj smo odrasli, navikli se kao ribe na vodu. Naši odgajatelji, roditelji, učitelji i šefovi uglavnom su vjerovali da nas moraju „hvatati u pogreškama“ da bismo ih ispravljali, da nas moraju kažnjavati da ne bismo griješili, a usput su nas obilno hranili kritikom i negativnom emocijom o nama samima. Poslije bi se čudili zašto nismo samopouzdani i borbeni, ili se žalili jer nam nedostaje duh pobjednika i motivacija da radimo velike stvari. Sve to začinje se već u dječjim vrtićima i porodici, nastavlja se kroz školovanje, a završava na radnom mjestu. Izloženi negativnom okruženju, mladi ljudi nauče u čemu su loši i naslušaju se negativnih komentara o svojim (ne)sposobnostima. Odrastamo s roditeljima, učiteljima i onda šefovima koji se trude otkriti naše mane i slabosti i stalno nam ih nabijati na nos. Posljedice su u rasponu od osjećaja nekompetentnosti, do nakupljenog bijesa i straha od budućnosti. Sve to čini nas nasilnima, negativnima i na poslu neefikasnima.

Najmanji pas koji se boji vlastite sjene, uvijek najglasnije laje. Moćni pas, svjestan svoje snage, ne mora uopće puštati glas. Isto je i sa šefovima. Oni koji se osjećaju moćno, voljeno i sposobno, bit će dobroćudni i velikodušni, drugim riječima pozitivni. Životima onih drugih dominirat će zavist, zločestoća i agresivnost. Kad jednom postanu rukovoditelji, neće znati poticati druge, hvaliti ih i motivirati nagradom, jer su puni negativne emocije o sebi i svijetu koja su u njima godinama taložila. 

Cijeli članak pročitajte u novom broju časopisa Direktor, broj 9, rujan 2012.
Autor: prof. dr. sc. Velimir Srića