Sadašnji trenutak razvoja bezuvjetno zahtjeva novi standard ponašanja: sustavne i kontinuirane promjene. Ako se pojedinac i bilo koji oblik zajedništva (grupe, organizacije i zajednice) ne mijenjaju - uspjeh nije moguć.

Činjenica je da svako uvođenje promjena izaziva otpor bez obzira na koristi od promjena. Otpori promjenama javljaju se u različitim oblicima. „Samo“ su dva uzroka otpora promjena:

1. zadržavanje postojeće zone ugode (trebamo se sami mijenjati),

2. neodlučnost da mijenjamo druge (trebamo zagovarati druge da se mijenjaju sami ili u zajedništvu s nama).

Zona ugode je trenutačno stanje u kojem se nalazi pojedinac i koje ne želi promijeniti bez obzira kakvo je to stanje. Zona ugode nije uvjetovana kvalitetom stanja – ona može biti i pozitivna i negativna.

Stanje zone ugode

1. Stanje je pozitivno

Takvo stanje zovemo IZVRSNOST i ono je svrha svakog pojedinca. Na prvi pogled je logično da se takvo stanje zadrži i da su promjene nepotrebne. No, uvijek ima potreba za promjenama ili u obliku unapređenja ili u obliku razvoja.

2. Stanje je negativno

Takvo stanje zovemo NEUSPJEH. Evo nekoliko negativnih elemenata stanja:
  ● kroničan nedostatak financija,

  ● stalni sukobi sa suradnicima,

  ● netrpeljivost u odjelu,

  ● nema stvaralačkog zajedništva u timu za razvoj,

  ● nefunkcionalno trošenje resursa,

  ● često kašnjenje isporuka kupcima.

Logično je da se takvo stanje promijeni jer kontinuirano generira štetu koja se dalje kancerogeno širi na okruženje. No, iz brojnih razloga takvo negativno stanje pojedinac ne mijenja. Imamo na djelu „paradoks zone ugode“.

Trebamo biti svjesni da su postignuća u zoni ugode uvijek manja od naših: potencijala, želja i potreba. To je logično jer veća postignuća od sadašnjih traže promjene s ciljem:

- uklanjanja prisutnih negativnih stanja,

- unapređenja postojećeg stanja koje je trenutačno pozitivno (uvođenje malih ali sustavnih promjena),

- razvoj sustava u kojem djelujemo (uvođenje većih promjena).

Cijeli članak pročitajte u novom broju časopisa Poslovni savjetnik, lipanj 2012., broj 86
Autor: Milan Grković