Posebni uvjeti kontrole pandemije virusa Covid-19 izmijenili su štošta i pozivaju na promišljanje o širokom spektru tema. U prirodi je čovjeka da pokušava kontrolirati svoje okruženje te njime upravljati kako bi maksimalizirao sadašnju i buduću korist te minimalizirao rizik, neizvjesnost i neodređenost, odnosno trošak i štetu. Tako ova faza „hibernacije“ ili standstilla poziva na donošenje zaključaka o brojnim društvenim aspektima, odnosno utvrđivanje onoga što je važno i što bi trebalo razvijati. Pritom se, dakako, postavlja pitanje kako to učiniti, odnosno kako upravljati sustavima, a posebno na temelju kojega vrijednosnoga sustava.

Jedan od zaključaka koji se (ponovno) može izvesti jest da su „zalihe“ važne. Pritom se misli na „zalihe“ bilo koje prirode – od tjelesnih, zaliha nužnih potrepština do financijskih zaliha pojedinaca, poduzeća i država. Pritom, kada je o zalihama riječ, važnima se pokazuju nacionalne države. Bez obzira na poticanje globalizacije i povezivanja na globalnoj razini, u vrijeme krize svatko se okreće onima oko sebe i u okviru svojih prirodnih granica. Ova kriza može nas potaknuti na pitanje koliko smo ulagali u odnose i resurse u neposrednom okruženju, odnosno koliku važnost smo pridavali zajednici oko sebe. Ako nismo, je li moralno očekivati pomoć od zajednice koju smo zanemarivali?

Radnik vs kapital

Kada je o poslovanju riječ, treba imati na umu da ovo nije vrijeme za intenziviranje uvijek tinjajućega sukoba između rada i kapitala. Iako se mogu čuti teze da vlasnik kapitala prisvaja dio radnikova rada, to nije sasvim korektno reći. Vlasnici svih kapitala pregovaraju o cijeni razmjene svoga kapitala na temelju odnosa ponude i potražnje, u uvjetima slobodne, odnosno neregulirane razmjene. Tako vlasnik kapitala kojega zovemo rad pregovara s vlasnikom kapitala u smislu vlasnika resursa za organizaciju procesa stvaranja vrijednosti o pravednoj naknadi. Pritom radnik ne ulaže samo rad već i svoje znanje, iskustvo, oštroumnost, napor, vrijeme, kreativnost, ali i status i ugled. Sve se to, s obzirom na odnos ponude i potražnje za takvim čimbenicima, odražava u plaći, odnosno kompenzacijama. No, treba imati na umu da radnik dobiva i implicitne koristi u smislu zadovoljavanja svojih drugih potreba: potrebe za sigurnošću (egzistencijalne i osobne), potrebe za poštovanjem koja se ostvaruje primanjem nagrada i priznanja te razvojem karijere, društvenih potreba, odnosno potrebe za pripadanjem te potrebe za samoostvarenjem ili samoaktualizacijom na temelju razvoja svojih vještina i talenata koji pojedincu, zajedno sa zadovoljavanjem drugih potreba, pružaju osjećaj korisnosti i smisla života. Koristi koje pojedinac pritom dobiva su znatno veće od plaće. Ne treba zanemariti ni ulaganje u edukaciju trošak koje obično snosi vlasnik financijskoga kapitala, što pridonosi dugoročnoj zapošljivosti radnika.

S druge strane, vlasnik financijskoga kapitala pokretanjem nekog procesa stvaranja vrijednosti preuzima rizik, odnosno pristaje na neizvjesnost i neodređenost budućega svoga i razvoja poslovanja te po tom temelju ima pravo na povrat uvećan za stupanj rizika. Vlasnik kapitala također treba biti svjestan da se poslovanje odvija prema načelima frikcijske teorije, odnosno prema činjenici da profiti nastaju zbog trenja ili frikcije od dugoročne ravnoteže. Statička ravnoteža samo je teorijski koncept. U dinamičnom ekonomskom okruženju svi čimbenici koji utječu na ponudu i potražnju neprestano se mijenjaju i uzrokuju profit ili gubitak. Treba također ukazati na činjenicu da poduzeće može u svakom trenutku ostvariti više ili niže stope povrata iznad dugoročne, normalne razine. Razlog tome mogu biti privremene turbulencije, odnosno šokovi ili dislokacije u raznim sektorima ekonomije, ali i društva, poput Covid-19 pandemije. Neki proizvođači, a posebno oni bez zaliha, ne mogu podnijeti teret i napuštaju tržište, odnosno realociraju svoje resurse.

Stoga, u uvjetima globalnoga standstilla svi dionici trebaju pristupiti traženju integracijskih rješenja s obzirom na vlastite okolnosti i interese.

Poduzećima je u interesu zadržati zaposlenike jer će se proces stvaranja vrijednosti u jednom trenutku ipak nastaviti. Proces regrutacije i selekcije, a onda i obučavanja novih radnika prouzročio bi daljnje nepotrebne troškove, što se po poslovanje u budućnosti može pokazati kobnim. Zaposlenici također imaju interesa zadržati radni odnos, ako su njime ipak barem donekle zadovoljni, kako bi nastavili ostvarivati koristi i prava koja su ranije stekli, uz uvjet da se poslovanje nastavi. I jednoj i drugoj strani u interesu je raditi ustupke koji više ili manje sliče na status zamrzavanja ili hibernacije, s obzirom na okolnosti i mogućnosti.

Odnos s državom također je važan. Međutim, treba krenuti od prirodnog izvora procesa.

Izvor ekonomskoga, a onda i svakoga drugoga djelovanja nekoga društva je stvaranje novostvorene vrijednosti koja se može tržišno realizirati. Ako je to onemogućeno, onda ne može biti ni davanja državi u onom razdoblju u kojem je poslovanje onemogućeno. Odgoda plaćanja samo može produbiti agoniju onda kada se stanje normalizira jer će poduzećima biti nemoguće u kratkom, ali i duljem roku, namaknuti novac za zaostatke, posebno ako kriza potraje.

Isto tako, treba računati na oprez građana, odnosno potrošača, u smislu izbjegavanja kupovine svega onoga što nije nužno i to kako za vrijeme krize, tako i neposredno nakon nje. Dok se gospodarska aktivnost ne vrati na pred-kriznu razinu, a pod utjecajem rastuće nezaposlenosti, može se očekivati da će mnoga poduzeća biti prisiljena nuditi velike popuste kako bi pokrila samo granične troškove, odnosno izbjegla točku zatvaranja poduzeća. I u tom razdoblju bit će teško osigurati novac za sve izdatke koji su postojali prije pandemije.

Tako, u ovom razdoblju neizvjesnosti, svi dionici trebaju biti spremni na ustupke. To se odnosi i na financijske institucije, ali i na državu. Ona bi trebala iskoristiti svu svoju zakonodavnu moć da sve dionike prisili na suradnju, odnosno na postupno otpuštanje standstill mjera jednom kada pandemija prođe. Uloga države je velika i odnosi se na regulaciju tržišta robe, rada i kapitala poduprto sustavima zakonodavne, sudbene i izvršne vlasti. Ovakvu ulogu države treba financirati. No, isto tako, uloga je države kontinuirano preispitivati svoju orijentaciju i raditi na uklanjanju neefikasnosti. Nije dobro čekati krizna vremena kada rezovi moraju biti oštri te veliki broj ljudi strada uljuljkan u sigurnost neefikasnih sustava.

Sadašnjost vs budućnost

Ovo je također prilika za preispitivanje odnosa prema sadašnjosti i budućnosti. Odnos prema budućnosti jedna je od kulturoloških značajki prema kojoj se društva i države razlikuju. Društva koja su sklonija dugoročnoj orijentaciji visoko vrjednuju štednju, ustrajnost, naporan rad i dugoročno kvalitetne rezultate. U tim se društvima cijene učenje, disciplina i poštenje kao način postizanja dugoročnoga uspjeha. Zadatak je menadžmenta donositi promišljene strateške i investicijske odluke koje će pridonijeti povećanju vrijednosti poduzeća u budućnosti. Investicije se primarno financiraju iz akumuliranoga kapitala.

Društva koja vrjednuju kratkoročnu orijentaciju usmjerena su na potrošnju, ali i na što bolji kratkoročni rezultat. U poslovanju se intenzivno mjere rezultati u kratkim, često kvartalnim razdobljima te se dizajniraju mjere kako bi se rezultati što prije unaprijedili, uz malo obraćanja pozornosti na dugoročne učinke. Pritom se vrjednuje i nagrađuje doprinos zaposlenika trenutnom poslovnom rezultatu. Takvim poduzećima nerijetko nedostaje financijskoga kapitala za investicije pa taj problem nastoji prevladati zaduživanjem ili promjenom vlasničke strukture. Jasno je da je krize moguće relativno bezbolnije prebroditi samo ako se njeguje dugoročna orijentacija, odnosno stvaranje zaliha za ono vrijeme kada je potrebno napraviti snažniji zaokret ili restrukturiranje ili pak u vrijeme sveopće neizvjesnosti zbog posljedica, primjerice, pandemije.

Ovo je vrijeme kada treba razmotriti i društvenu orijentaciju prema individualizmu ili kolektivizmu. Iako se ove značajke smatraju suprotnim polovima jednoga kontinuuma, treba se ipak najprije zapitati što i tko je to čovjek. Čovjek je istovremeno i individua, pojedinac, ali i kolektivno biće koje teško može opstati bez zajednice. Jasno je da je u vrijeme krize pojedinac spreman odreći se individualnosti i tražiti zaštitu kolektiva. No, u vrijeme prosperiteta, pojedinac obično kolektiv smatra smetnjom te ne želi financirati funkcioniranje kolektivnih mehanizama. Jednako kao što je čovjek istovremeno i pojedinac i kolektiv (odnosno njegov dio), život također nije samo uspjeh i rast, već uključuje i brojne krize i izazove. Oni sami po sebi nisu loši jer mogu dovesti do kvalitativnoga skoka u postojanju, odnosno do transcedencije određenoga identiteta koji je izgubio smisao. No, za vrijeme traženja i preispitivanja, čovjeku je potrebna pomoć i podrška. Tako, nije pitanje treba li jačati individualizam ili kolektivizam, već je pitanje kako uravnotežiti i individualizam i kolektivizam na način da se i pojedinac i društvo razvijaju na zdrav način. Pritom kao orijentir može poslužiti činjenica da je dobar svaki sustav u kojemu se čovjek osjeća slobodnim stvarati i živjeti, uz istovremenu svijest o važnosti doprinosa zajednici. Slikovito rečeno, sustav je dobar samo ako nije izražen, odnosno vidljiv tako da predstavlja smetnju ili ograničenje.

Iskoristimo dakle ovu krizu kao šansu na svim razinama. Na osobnoj, kao priliku za mali počinak, ali i refleksiju o sebi i svojoj ulozi u društvu te smislu svoga postojanja za sebe i za zajednicu. Na društvenoj, kao priliku za preispitivanje politika, sustava i mehanizama koji moraju biti u službi onih koji stvaraju vrijednost, ali i u službi dobrobiti čovjeka. Na individualno-kolektivnoj, kao priliku kako možemo biti lokalno, odnosno nacionalno što održiviji i samodostatniji, što ujedno stvara priliku za razmjenu s drugim zajednicama, odnosno za intenzivno povezivanje i umrežavanje.

Ili ukratko – kako možemo biti bolji i dobronamjerniji kao ljudi, produktivniji kao pojedinci i kao sustav te održiviji za budućnost. To možemo najlakše postići ako se vratimo svojim prirodnim temeljima i zdravoj logici. PS/SŠ