Etično poslovati i uvažavati svoje djelatnike i kupce stoljetna je nepisana tradicija koje se nastoje držati poduzetnici diljem svijeta, koju su primjenjivali, unatoč brojnim izazovima, tijekom povijesti te prenosili i prenose s koljena na koljeno poduzetničkog poslovanja. Sve do današnjih dana, kada je etičnost u srazu sa sve prisutnim materijalizmom i izazovnim vremenima na najvišim granicama propitkivanja. Kada se tomu doda utrka za stalnom profitabilnošću, koju danas svi postavljaju kao jedini imperativ  u poduzetništvu, a naša životna stvarnost u ovom „brkastom vrimenu„ traži druge vrijednosti i (Kalus Schwab Kapitalizam za sve dionike – vidi poruke Davoosa-Globalna ekonomija u korist napretka ljudi i planeta) s opravdanim razlogom se pitamo gdje je nestao čovjek?

Cilj ekonomije 21. stoljeća: Vratiti pojedinca u poziciju upravljanja tržišnim sustavima gospodarstva

Gdje je nestao čovjek?

U cijelom svijetu su poduzetnici stalno u dilemi između profita i odgovornog etičnog poslovanja. Oni su stalno u rascjepu odluka što napraviti uvažavajući etičnost poslovanja s jedne strane te cost /benefit aspekta s druge strane. Ove moralne dileme prate svakog poduzetnika, pa tako i svakog zaposlenika – čovjeka, od prvog do zadnjeg dana poduzetničke aktivnosti, te su posebno potencirane danas kada cijeli svijet traži rješenja za uspješnu zelenu (čitaj ekološku) tranziciju društva-dakle suočava se s temeljnim pitanjem naše stvarnosti, a to je održivost. Dakle, naša stvarnost je na raskrižju: Sukob racionalno i održivog, jer cilj ekonomije 21. stoljeća je vratiti pojedinca u poziciju upravljanja tržišnim sustavima i gospodarskim resursima.

Problem održivosti možemo definirati kroz problematiku imanja

Težnja ka imanju (možemo čitati profitu) je nešto istinski prisutno u čovjeku i kroz povijest ta težnja nikad više kao danas nije utjecala na naš planet-na nas same. Težnja za stjecanjem i pronalaženjem  nas je izdignula visoko iznad ostalih primata, ali istovremeno pojedinca učinila svojim najvećim neprijateljem. Globalna umreženost i sve veća mogućnost pojedinca da ostvari svoje žudnje za imanjem učinila je naš svijet sve ranjivijim i ugroženijim. Potican da troši, poduzetnik i zaposlenik (čitaj čovjek), svoj racio usmjerava na ostvarivanje svojih potreba odmah i sad, a da pritom ne razmišlja o posljedicama takvog stava.  Stoga, možemo opravdano pitati gdje je-nestao čovjek?

Imanje i potrošnja temeljna su mantra prevladavajućeg neoliberalnog gospodarskog sustava te kao takvo racionalno je odvojeno od dugoročnog. Upravo ovakvo kratkoročno i predatorsko gledanje dovelo je do toga da pojedinac nesvjesno želeći više ugrožava samog sebe. Kontinuirano težiti i većem i boljem ne stvara nužno i boljitak, dapače može generirati posljedice koje dugoročno mogu ugroziti opstojnost čovječanstva kakvog danas poznajemo. Stoga racionalno imanje danas nije ono imanje isključuje druge i koje je orijentirano samo na zadovoljavanje svojih težnji i požuda (zakona profita). Racionalno imanje se mora odmaknuti od hedonističkih i egoističnih okvira i mora zahvatiti širu sliku svijeta u kojem pojedinac djeluje. Nametnuti neoliberalni tzv. demokratski sustav, kroz kontinuiranu „mantru“ slobode pojedinca, dugoročnost potiskuje kao nešto negativno, a potiče neizvjesnost i nesigurnost kao nešto bez čega suvremeni svijet ne može, te od pojedinca iziskuje kontinuiranu maksimalizaciju kreativnosti i inovativnosti ako želi ostvariti svoje (često i nametnute) želje i težnje. No ovaj pristup zanemaruje šire društvene posljedice koje se generiraju ovakvim trendom sve većih prohtjeva koje stvara želja za dokazivanjem i uspjehom. Tako se postavlja pitanje gdje je ono što čovjeka čini čovjekom, a ne tek pukim dionikom neoliberalnog ekonomskog stroja. Upravo ove činjenice postaje svjesno sve više pojedinaca koji su postali gubitnici ovog globalnog procesa kreiranog prije svega zbog interesa manje grupe pojedinaca–čitaj interesa profita–a ne zbog iskrene realne prilike za uspjeh svih.

Sukob racionalnog i održivog

Sukob racionalnog i održivog kad je riječ o proizvodnji i potrošnji dobara sve je veći i intenzivniji, pa temeljna pitanja postaju sve značajnija. Racionalno odlučivanje, zamijenila je instinktivna požuda bez jasnog i opravdanog razloga.

Materijalizam i masovna proizvodnja učinili su da se promišljanja i odluke pojedinca donose na sve kraći vremenski rok, što dovodi do odvajanja racionalnog od održivog.

Racionalno postaje promišljati kratkoročno i zadovoljiti svoje potrebe odmah, a probleme koji mogu nastati potrebno je prebaciti u budućnost i očekivati da će znanost i tehnološki razvoj naći rješenje za njih. Ovakav pristup sve je rašireniji kod zagovornika liberalnog nekontroliranog tržišta te pobornika slobodnog tržišta kao regulatora svih gospodarskih i društvenih zbivanja. Materijalizirana svijest postaje poželjna, tj. nužna ako se želi biti uspješan i društveno priznat. U takovom društveno-gospodarskim odnosima ugrožena je i opstojnost prirodnih resursa, dok je cijeli planet izložen ugrozi dugoročne opstojnosti. Stoga je dematerijalizacija svijesti preduvjet održivog razvoja.

Ekonomija dijeljenja

U takvom svijetlu moramo konstatirati da nema napretka bez primjene novih inovativnih metoda – dakle moramo iskoristiti „priliku“ koja je tu i ne samo da kuca na naša vrata, već u dobu velikih izazova – promjena, se nameće kao platforma održivog razvoja. U globaliziranom i digitalnom svijetu 21. stoljeća ona poprima sve veće značenje, koliko u teorijskoj, toliko i na praktičnoj, održivoj primjenjivoj razini. Radi se o ekonomiji dijeljenja. Radi se o novom ekonomskom sustavu koji se razvija na platformi globalne tehnološke ekspanzije i ne prestaje rasti. To je sustav u unutar kojeg se imovina i usluge dijele između privatnih osoba. To je poslovni model u kojem su djelatnosti olakšane suradničkim platformama koje omogućavaju privremenu uporabu robe ili usluge koje često pružaju privatne osobe-prema EGSO-u (Europski gospodarski i socijalni odbor).

Postoji više faktora koji su potaknuli bujanje ekonomije dijeljenja:

1.opći ekonomski slom iz 2008., zbog kojeg su se raspale klasične ideje o kapitalizmu koji nevidljivom rukom vodi prema dobrobiti većine;

2.razvoj tehnologije koja je učinila donedavno utopijske, nezamislive ideje, mogućim i ostvarivim; otuđenje suvremenog čovjeka, koji se u posljednjem desetljeću izrazito osamio i udaljio od duhovnosti (od onoga što čovjeka čini čovjekom) te podlegao egoističnom materijalizmu;

3.suvremena ekonomska kriza u kojoj duboka nezaposlenost nije prolazna i privremena neravnoteža u potrošačkoj ekonomiji, nego dio njegovog karaktera.

Ona obuhvaća navedene znakove vremena i pokušava ih ugraditi u novom modelu uporabe imovine, vremena, znanja i vještina. Model još nije zaokružen i razrađen nego se razvija te ne postoji općeprihvaćen koncept. Sinonimi za ekonomiju dijeljenja su kolaborativna ekonomija ili mash-mreža. Jedan od ključnih faktora ekonomije dijeljenja je demokratizacija-produbljenje utjecaja pojedinca na sustav i stvaranje učinkovitijih alata koji omogućavaju sudjelovanje većeg broja ljudi u odlukama koje utječu na njihov život. Čovjek živi u političkom sustavu koji se formalno zove demokracijom, ali često smatra kako nema stvarnog utjecaja ni na politički sustav, ni na ekonomski sustav. Ona, kao što joj ime govori naglašava sudjelovanje i suradnju te traži modele participacije.

Neoliberalni ekonomski model

Slobodno tržište temeljeno na neoliberalnom modelu sve je agresivnije sa strane ponude (proizvodnje), preuzimajući tako dominaciju nad odnosom ponude i (proizvodnje-roba/usluga) i potražnje (klijent, kupac/potrošač). Upravo ta agresivnost prisutna na strani ponude predstavlja temelj današnjeg neoliberalnog ekonomskog modela pokrenutog na isključivosti odnosa ponude i potražnje koju karakterizira masovnost proizvodnje radi sve veće i učestalije potrebe za istom. Ovakav pristup za posljedicu imao je okrupnjavanje na strani ponude-stvaranje transnacionalnih korporacija koje svojim utjecajem i financijskom snagom postaju nadmoćne samim državama i svijetu, a s druge strane dolazi do gomilanja proizvoda koji su često nedovoljno iskorišteni i nepotrebni što značajno opterećuje okoliš,onečišćenja različitog obujma i strukture. U tom međuodnosu omjer korisnosti značajno je na strani ponude gomilajući prihode i moć jednoj manjoj skupini spram većine koja svojom potražnjom (često nepotrebnom, a kontinuirano marketinški poticanom) izaziva tako veliki negativni odnos. Kontinuiranim podizanjem „slobodnog tržišta“ na tron božanstva manja skupina nameće ovo stanje neravnoteže kao opravdano i jedino ispravno, jer potiče pojedinca na prosperitet i nudi priliku milijunima da izađu iz ovakve ovisnosti – siromaštva. Nažalost, takav model nudi upravo suprotno, on nudi privid mogućnosti s realnošću sve većeg osiromašenja i ugroze biokapaciteta planeta. Kako bi se zaustavio taj negativni trend potrebno je iznaći nove platforme ekonomskog djelovanja (pogledajmo samo rasprave i poruke Davoosa) a jedna od njih je ekonomija dijeljenja. Promjenom pristupa na strani potražnje s koncepta „gomilanja“ na koncept „dijeljenja“ stvaraju se preduvjeti uravnoteženja korisnosti. Pasivnost pojedinca kao kupca /potrošača na odnose unutar  slobodnog tržišta posljedica je prije svega njihove neinformiranosti i međusobne neorganiziranosti. Upravo ekonomija dijeljenja (kolaborativna ekonomija) u potpunosti mijenja takav pristup omogućavajući krajnjem korisniku proizvoda ili usluge da utječe na čimbenike koji djeluju na strani ponude. Neodrživost postojećeg modela ekonomskog modela je očita, a promjena mora biti usmjerena ka transformaciji iz politike obujma/masovnosti) u politiku dijeljenja (korisnosti). Putem ekonomije dijeljenja krajnji korisnik može pomoću IT mreže uspostaviti mnogo veću korisnost proizvoda/usluge kojeg konzumira te tako proizvođača prisiliti na kvalitetnije isporuke iste.

Sadašnja snaga potrošača kupca je formalna zato što je diverzificirana prema pojedinačnom interesu, što je korporacijama i krajnji cilj zbog opasnosti koju donosi organizirano djelovanje krajnjih korisnika. Krajnji korisnik koji djeluje individualno te kontinuirano generira potrebu (kroz poticanja stanja žudnje) cilj je čimbenika na strani ponude. Pri takovom prividu kupac-potrošač nije u stanju spoznati stvarnu snagu koja proizlazi iz umrežavanja te krajnjeg dijeljenja informacija, usluga i konačno samog proizvoda. Zbog toga je ekonomija dijeljenja izložena snažnom napadu onih sila koje žele zadržati status iz kojeg izvlače maksimalnu korist za svoje korporacije i sebe osobno, pa je i opravdana dilema etičnosti poslovanja s početka članka.

Postojanje ekonomije dijeljenja je upravo promijeniti to stanje bespomoćnosti krajnjeg korisnika i poticanje istog na korištenje svoje moći. Dakle, otvorimo sva vrata i prozore prilici da odgovorimo svojoj povijesnoj zadaći.

PRILIKA

U krivu su oni koji kažu da više neće doći

Kad sam zakucala jednom na vaša vrata

I nisam vas našla.

Ja svakog dana stojim pred vašim vratima

I nudim vam da ustanete.

Borite se i pobijedite.

Ne žalite zbog dragocjenih prilika koje su prošle

Ne plačite za zlatnim vremenima

Svake noći palim sjećanja na prošli dan            

Zalaskom sunca svaka se duša ponovo rađa.

(Walter Malone: „Prilika“, citat iz UM2023, str. 11)

                  (ps/sm)

Cilj ekonomije 21. stoljeća: Vratiti pojedinca u poziciju upravljanja tržišnim sustavima gospodarstva

PRILIKA

U krivu su oni koji kažu da više neće doći

Kad sam zakucala jednom na vaša vrata

I nisam vas našla.

Ja svakog dana stojim pred vašim vratima

I nudim vam da ustanete.

Borite se i pobijedite.

Ne žalite zbog dragocjenih prilika koje su prošle

Ne plačite za zlatnim vremenima

Svake noći palim sjećanja na prošli dan            

Zalaskom sunca svaka se duša ponovo rađa.

(Walter Malone: „Prilika“, citat iz UM2023, str. 11)

Etično poslovati i uvažavati svoje djelatnike i kupce stoljetna je nepisana tradicija koje se nastoje držati poduzetnici diljem svijeta, koju su primjenjivali, unatoč brojnim izazovima, tijekom povijesti te prenosili i prenose s koljena na koljeno poduzetničkog poslovanja. Sve do današnjih dana, kada je etičnost u srazu sa sve prisutnim materijalizmom i izazovnim vremenima na najvišim granicama propitkivanja. Kada se tomu doda utrka za stalnom profitabilnošću, koju danas svi postavljaju kao jedini imperativ  u poduzetništvu, a naša životna stvarnost u ovom „brkastom vrimenu„ traži druge vrijednosti i (Kalus Schwab Kapitalizam za sve dionike – vidi poruke Davoosa-Globalna ekonomija u korist napretka ljudi i planeta) s opravdanim razlogom se pitamo gdje je nestao čovjek?

Gdje je nestao čovjek?

U cijelom svijetu su poduzetnici stalno u dilemi između profita i odgovornog etičnog poslovanja. Oni su stalno u rascjepu odluka što napraviti uvažavajući etičnost poslovanja s jedne strane te cost /benefit aspekta s druge strane. Ove moralne dileme prate svakog poduzetnika, pa tako i svakog zaposlenika – čovjeka, od prvog do zadnjeg dana poduzetničke aktivnosti, te su posebno potencirane danas kada cijeli svijet traži rješenja za uspješnu zelenu (čitaj ekološku) tranziciju društva-dakle suočava se s temeljnim pitanjem naše stvarnosti, a to je održivost. Dakle, naša stvarnost je na raskrižju: Sukob racionalno i održivog, jer cilj ekonomije 21. stoljeća je vratiti pojedinca u poziciju upravljanja tržišnim sustavima i gospodarskim resursima.

Problem održivosti možemo definirati kroz problematiku imanja

Težnja ka imanju (možemo čitati profitu) je nešto istinski prisutno u čovjeku i kroz povijest ta težnja nikad više kao danas nije utjecala na naš planet-na nas same. Težnja za stjecanjem i pronalaženjem  nas je izdignula visoko iznad ostalih primata, ali istovremeno pojedinca učinila svojim najvećim neprijateljem. Globalna umreženost i sve veća mogućnost pojedinca da ostvari svoje žudnje za imanjem učinila je naš svijet sve ranjivijim i ugroženijim. Potican da troši, poduzetnik i zaposlenik (čitaj čovjek), svoj racio usmjerava na ostvarivanje svojih potreba odmah i sad, a da pritom ne razmišlja o posljedicama takvog stava.  Stoga, možemo opravdano pitati gdje je-nestao čovjek?

Imanje i potrošnja temeljna su mantra prevladavajućeg neoliberalnog gospodarskog sustava te kao takvo racionalno je odvojeno od dugoročnog. Upravo ovakvo kratkoročno i predatorsko gledanje dovelo je do toga da pojedinac nesvjesno želeći više ugrožava samog sebe. Kontinuirano težiti i većem i boljem ne stvara nužno i boljitak, dapače može generirati posljedice koje dugoročno mogu ugroziti opstojnost čovječanstva kakvog danas poznajemo. Stoga racionalno imanje danas nije ono imanje isključuje druge i koje je orijentirano samo na zadovoljavanje svojih težnji i požuda (zakona profita). Racionalno imanje se mora odmaknuti od hedonističkih i egoističnih okvira i mora zahvatiti širu sliku svijeta u kojem pojedinac djeluje. Nametnuti neoliberalni tzv. demokratski sustav, kroz kontinuiranu „mantru“ slobode pojedinca, dugoročnost potiskuje kao nešto negativno, a potiče neizvjesnost i nesigurnost kao nešto bez čega suvremeni svijet ne može, te od pojedinca iziskuje kontinuiranu maksimalizaciju kreativnosti i inovativnosti ako želi ostvariti svoje (često i nametnute) želje i težnje. No ovaj pristup zanemaruje šire društvene posljedice koje se generiraju ovakvim trendom sve većih prohtjeva koje stvara želja za dokazivanjem i uspjehom. Tako se postavlja pitanje gdje je ono što čovjeka čini čovjekom, a ne tek pukim dionikom neoliberalnog ekonomskog stroja. Upravo ove činjenice postaje svjesno sve više pojedinaca koji su postali gubitnici ovog globalnog procesa kreiranog prije svega zbog interesa manje grupe pojedinaca–čitaj interesa profita–a ne zbog iskrene realne prilike za uspjeh svih.

Sukob racionalnog i održivog

Sukob racionalnog i održivog kad je riječ o proizvodnji i potrošnji dobara sve je veći i intenzivniji, pa temeljna pitanja postaju sve značajnija. Racionalno odlučivanje, zamijenila je instinktivna požuda bez jasnog i opravdanog razloga. Materijalizam i masovna proizvodnja učinili su da se promišljanja i odluke pojedinca donose na sve kraći vremenski rok, što dovodi do odvajanja racionalnog od održivog. Racionalno postaje promišljati kratkoročno i zadovoljiti svoje potrebe odmah, a probleme koji mogu nastati potrebno je prebaciti u budućnost i očekivati da će znanost i tehnološki razvoj naći rješenje za njih. Ovakav pristup sve je rašireniji kod zagovornika liberalnog nekontroliranog tržišta te pobornika slobodnog tržišta kao regulatora svih gospodarskih i društvenih zbivanja. Materijalizirana svijest postaje poželjna, tj. nužna ako se želi biti uspješan i društveno priznat. U takovom društveno-gospodarskim odnosima ugrožena je i opstojnost prirodnih resursa, dok je cijeli planet izložen ugrozi dugoročne opstojnosti. Stoga je dematerijalizacija svijesti preduvjet održivog razvoja.

Ekonomija dijeljenja

U takvom svijetlu moramo konstatirati da nema napretka bez primjene novih inovativnih metoda – dakle moramo iskoristiti „priliku“ koja je tu i ne samo da kuca na naša vrata, već u dobu velikih izazova – promjena, se nameće kao platforma održivog razvoja. U globaliziranom i digitalnom svijetu 21. stoljeća ona poprima sve veće značenje, koliko u teorijskoj, toliko i na praktičnoj, održivoj primjenjivoj razini. Radi se o ekonomiji dijeljenja. Radi se o novom ekonomskom sustavu koji se razvija na platformi globalne tehnološke ekspanzije i ne prestaje rasti. To je sustav u unutar kojeg se imovina i usluge dijele između privatnih osoba. To je poslovni model u kojem su djelatnosti olakšane suradničkim platformama koje omogućavaju privremenu uporabu robe ili usluge koje često pružaju privatne osobe-prema EGSO-u (Europski gospodarski i socijalni odbor). Postoji više faktora koji su potaknuli bujanje ekonomije dijeljenja: opći ekonomski slom iz 2008., zbog kojeg su se raspale klasične ideje o kapitalizmu koji nevidljivom rukom vodi prema dobrobiti većine; razvoj tehnologije koja je učinila donedavno utopijske, nezamislive ideje, mogućim i ostvarivim; otuđenje suvremenog čovjeka, koji se u posljednjem desetljeću izrazito osamio i udaljio od duhovnosti (od onoga što čovjeka čini čovjekom) te podlegao egoističnom materijalizmu; suvremena ekonomska kriza u kojoj duboka nezaposlenost nije prolazna i privremena neravnoteža u potrošačkoj ekonomiji, nego dio njegovog karaktera.

Ona obuhvaća navedene znakove vremena i pokušava ih ugraditi u novom modelu uporabe imovine, vremena, znanja i vještina. Model još nije zaokružen i razrađen nego se razvija te ne postoji općeprihvaćen koncept. Sinonimi za ekonomiju dijeljenja su kolaborativna ekonomija ili mash-mreža. Jedan ključnih faktora ekonomije dijeljenja je demokratizacija-produbljenje utjecaja pojedinca na sustav i stvaranje učinkovitijih alata koji omogućavaju sudjelovanje većeg broja ljudi u odlukama koje utječu na njihov život. Čovjek živi u političkom sustavu koji se formalno zove demokracijom, ali često smatra kako nema stvarnog utjecaja ni na politički sustav, ni na ekonomski sustav. Ona, kao što joj ime govori naglašava sudjelovanje i suradnju te traži modele participacije.

Slobodno tržište temeljeno na neoliberalnom modelu sve je agresivnije sa strane ponude (proizvodnje), preuzimajući tako dominaciju nad odnosom ponude i (proizvodnje-roba/usluga) i potražnje (klijent, kupac/potrošač). Upravo ta agresivnost prisutna na strani ponude predstavlja temelj današnjeg neoliberalnog ekonomskog modela pokrenutog na isključivosti odnosa ponude i potražnje koju karakterizira masovnost proizvodnje radi sve veće i učestalije potrebe za istom. Ovakav pristup za posljedicu imao je okrupnjavanje na strani ponude-stvaranje transnacionalnih korporacija koje svojim utjecajem i financijskom snagom postaju nadmoćne samim državama i svijetu, a s druge strane dolazi do gomilanja proizvoda koji su često nedovoljno iskorišteni i nepotrebni što značajno opterećuje okoliš,onečišćenja različitog obujma i strukture. U tom međuodnosu omjer korisnosti značajno je na strani ponude gomilajući prihode i moć jednoj manjoj skupini spram većine koja svojom potražnjom (često nepotrebnom, a kontinuirano marketinški poticanom) izaziva tako veliki negativni odnos. Kontinuiranim podizanjem „slobodnog tržišta“ na tron božanstva manja skupina nameće ovo stanje neravnoteže kao opravdano i jedino ispravno, jer potiče pojedinca na prosperitet i nudi priliku milijunima da izađu iz ovakve ovisnosti – siromaštva. Nažalost, takav model nudi upravo suprotno, on nudi privid mogućnosti s realnošću sve većeg osiromašenja i ugroze biokapaciteta planeta. Kako bi se zaustavio taj negativni trend potrebno je iznaći nove platforme ekonomskog djelovanja (pogledajmo samo rasprave i poruke Davoosa) a jedna od njih je ekonomija dijeljenja. Promjenom pristupa na strani potražnje s koncepta „gomilanja“ na koncept „dijeljenja“ stvaraju se preduvjeti uravnoteženja korisnosti. Pasivnost pojedinca kao kupca /potrošača na odnose unutar  slobodnog tržišta posljedica je prije svega njihove neinformiranosti i međusobne neorganiziranosti. Upravo ekonomija dijeljenja (kolaborativna ekonomija) u potpunosti mijenja takav pristup omogućavajući krajnjem korisniku proizvoda ili usluge da utječe na čimbenike koji djeluju na strani ponude. Neodrživost postojećeg modela ekonomskog modela je očita, a promjena mora biti usmjerena ka transformaciji iz politike obujma/masovnosti) u politiku dijeljenja (korisnosti). Putem ekonomije dijeljenja krajnji korisnik može pomoću IT mreže uspostaviti mnogo veću korisnost proizvoda/usluge kojeg konzumira te tako proizvođača prisiliti na kvalitetnije isporuke iste. Sadašnja snaga potrošača kupca je formalna zato što je diverzificirana prema pojedinačnom interesu, što je korporacijama i krajnji cilj zbog opasnosti koju donosi organizirano djelovanje krajnjih korisnika. Krajnji korisnik koji djeluje individualno te kontinuirano generira potrebu (kroz poticanja stanja žudnje) cilj je čimbenika na strani ponude. Pri takovom prividu kupac-potrošač nije u stanju spoznati stvarnu snagu koja proizlazi iz umrežavanja te krajnjeg dijeljenja informacija, usluga i konačno samog proizvoda. Zbog toga je ekonomija dijeljenja izložena snažnom napadu onih sila koje žele zadržati status iz kojeg izvlače maksimalnu korist za svoje korporacije i sebe osobno, pa je i opravdana dilema etičnosti poslovanja s početka članka.

Postojanje ekonomije dijeljenja je upravo promijeniti to stanje bespomoćnosti krajnjeg korisnika i poticanje istog na korištenje svoje moći. Dakle, otvorimo sva vrata i prozore prilici da odgovorimo svojoj povijesnoj zadaći.