Prof. dr. sc. Žarko Puhovski, renomirani politički analitičar iz Hrvatske i istaknuti intelektualac s dugogodišnjim iskustvom u proučavanju političkih i društvenih fenomena. Nositelj je dubokih analiza hrvatske političke scene, često ističući ključne izazove i dileme društva. Poznat je po oštrim kritikama i neovisnom pristupu kada se bavi pitanjima demokracije, ljudskih prava i političkih utjecaja. Autor je brojnih eseja, intervjua i članaka, izražavajući svoje stajalište kroz prizmu angažiranog građanina i stručnjaka. Zato smo za Poslovni savjetnik i druga izdanja Business Media Group-e i porazgovarali s njim kako bismo pred izbore 2024. godine - doznali ključne i najaktualnije momente hrvatske politike. 

Kako procjenjujete izglede za promjene na političkoj sceni Hrvatske na Superizborima 2024. i jesmo li osuđeni na kontinuitet vlasti HDZ-a?

„Osuda“ mi se čini prejakom odredbom, zbog barem dva razloga. Ponajprije, može se, eventualno, govoriti o samo-osuđivanju glasačkoga naroda/puka. Jer, nema dokumentiranih (većih) prijevara na dosadašnjim izborima na kojima je HDZ uglavnom pobjeđivao, a i sadašnja ispitivanja javnoga mnijenja upućuju na to da stranka ima najveću podršku u biračkome tijelu. S druge strane, osuda implicira svojevrsnu vrijednosnu procjenu na osnovi koje netko dobiva po zasluzi. Izbore je, doduše, moguće i tako interpretirati, međutim ključne kvalitete koje na njima omogućuju pobjedu mnogo su prije vezane uz brojne politički načelno marginalne aspekte prijeizborne utakmice (zloglasni PR, kontrola nad „mrežama“, količina novca koja je na raspolaganju, itd.). Uz to, ova „osuda“ je pod stalnim prizivom, čak i ako se sada u Hrvatskoj to ne čini evidentnim. Drukčije rečeno, doći će do promjena na političkoj sceni, ali ne čini se vjerojatnim da će te promjene biti bitne.

Nestat će, najvjerojatnije, Socijaldemokrati, a značajnije će klubove nakon izbora, s dvoznamenkastim članstvom naime, uz HDZ i SDP (koji su, za sada, jedini sigurni) imati vjerojatno „Možemo!“, „Most“ i Domovinski pokret.

HDZ ima velike šanse za pobjedu, a jako male šanse da osvoji većinu sa sadašnjom koalicijom (pogotovo, uzmu li se u obzir i očekivane promjene u sastavu manjinskoga kluba). Odatle slijedi pretpostavka o mogućem mukotrpnom sastavljanju većine, npr. s Domovinskim pokretom, ili njegovim dijelovima (u sretnim okolnostima - po HDZ - bez pomoći Predsjednika republike, u nesretnima uz njegovo aktivno ometanje). Pa je onda moguće da doživimo i „hiperizbornu“ godinu, s još jednim izborima, naime s ponavljanjem parlamentarnih izbora. Između tih izbora nad Hrvatsku bi se, mnogo ozbiljnije od pretpostavljene zbrke, do razine političkoga pomračenja, mogla nadiviti zloćudna sjenka Zorana Milanovića.

Koje su ključne dinamike trenutne hrvatske unutarnje politike, posebno uzimajući u obzir nedavne događaje? Je li pitanje Agrokora, odnosno Fortenove došlo u fokus, nakon svih obljetnica, skandala i istraga oko korupcije?

Pokazalo se je da skandali nastali u povodu (cro)korupcije ne proizvode bitne političke posljedice. To je, s jedne strane, uputa na zamor višedesetljetnim recikliranjem sličnih pripovijesti, dakle na prevlast javnog cinizma. S druge pak strane, riječ je o strukturnoj impotentnosti politike svedene na moraliziranje, jer politika svedena na to funkcionira samo kao potpora pučističkim obrascima; fundamentalni moralizam priječi svaki pluralizam. Doista je nevjerojatno da domaća javnost posve samorazumljivim smatra propovijedanje medijskih sindikalist(ic)a koj(i)e korumpirane novinar(k)e ne priznaju dijelom novinarskoga korpusa, ali nikome ne pada na pamet ustvrditi da korumpirani/a političar/ka ne pripada u političku klasu. 

"Agrokor“ i „Fortenova“ već su pali u zaborav (do daljnjega), jer se pojavio cirkus sa „posebnim savjetnikom“. Pri čemu važan institucijski problem uopće ne dolazi do riječi; naime zaraza posebnih savjetnika, koji – bez ikakve demokratske, ili, općenito, formalno-birokratske, osnove - djeluju kao namjesnici ministara.

Riječju, Hrvatska je, mislim, i dalje u postkomunističkome sindromu barem utoliko ukoliko ekonomija nikada nije bitan (politički) problem.

Što mislite o pitanju hrvatske energetike, s obzirom da je GONG upozorio u nedavnom dokumentarnom filmu - Gospodari plina - da njome upravlja Kremlj, kako u Hrvatskoj tako u Srbiji?

Pri kraju odgovora na prethodno pitanje upozorio sam kontekst koji je, koliko vidim, odlučujući i u pitanjima energetike (u mjeri u kojoj o tomu nešto mogu reći). Posljedice agresije na Ukrajinu bile su vidljive u nadomještanju opskrbe ruskim (jeftinijim) plinom onim amerikanskim (skupljim). Dakle, radilo se je od početka o političkim, a ne o ekonomijskim parametrima. Teorije zavjere su i na ovom području veoma popularne, jednom je KGB na izvoru, drugi puta CIA, no ne vjerujem da je „Kremlju“ u sadašnjoj situaciji ostalo dovoljno kapaciteta za bavljenje energetikom marginalnih entiteta kao što su Hrvatska i Srbija.

Osim u spomenutom, kako još ocjenjujete utjecaj Moskve na regiju u vrijeme rata u Ukrajini?

Ponavljam, ne vidim ruske kapacitete za uplitanje u marginalne političke relacije. Obavještajne igrarije koje mute vodu su, vjerujem, maksimalni učinak ruskih intervencija u ovome dijelu svijeta. Srećom po Rusiju „zapadna“ joj histerija pripisuje moći koje ona u zbilji sada ne dosiže. No, uspije li zaustavljanje rata u dogledno vrijeme na način koji Rusija  može pozitivno interpretirati (a šanse za to trenutno rastu), valja očekivati ozbiljne ruske intervencije čak i bogu-iza-nogu, tj. u „regiji“.

Kako ocjenjujete utjecaj Pave Vujnovca na Domovinski pokret, s čijim je glavnim tajnikom Mariom Radićem poslovno vezan za Pevex, zajedno imaju preko 50 posto kompanije? Je li postoji taj utjecaj i što nam on može reći o samom čovjeku koji se sprema preuzeti Fortenovu?

Vujnovac je, prema svemu što se zna, najbogatiji poslovnjak u Hrvatskoj, ali njegova je neto politička moć – u mojem shvaćanju – negdje na razini Peđe Grbina, dakle trećerazredna. Ona se iskazuje preko Domovinskoga pokreta i njegove – ovdje već opisane – mogućnosti da dopuni hadezeovsku saborsku većinu. Bitno je: kod nas politika (gdjegdje frontalno, a češće kapilarno) prožima ekonomiju mnogo češće i opasnije, no što je obrnuto slučaj. Vujnovac je neposredni politički „igrač“ posredstvom svoje stranke mnogo prije negoli posredstvom milijardi kojima raspolaže. Zbog toga mi se pogodovanja koja je uživao u nekim aferama mnogo prije čine avansima za naklonost domovinske strančice, no klasičnim podmićivanjem. 

Kako komentirate slučaj uplitanja države u Agrokor i što poručuje spašavanje kompanije na taj način? Nedavno sam iznio komentar da taj slučaj pokazuje da ne živimo u kapitalizmu, već u tzv. korporativizmu, što vi mislite?

Svakako živimo u jednoj varijanti kapitalizma, zvalo ga se ovako ili onako, korporativnim, ortačkim, ili na neki treći način. Ipak, ne smije se zaboraviti bitno; u svakome kapitalizmu i najveći tržišni igrači bježe pod skute majke-države, ako je nevrijeme dovoljno jako (od SAD-a do Rusije, od Kine do Australije). Kod „Agrokora“ je dopunski argument tipično lokalne naravi – država se od samih početaka neštedimice uplitala u „Agrokor“, pa i na kraju njegove egzistencije. S dobrim razlogom čini mi se – ne samo zbog mogućih širih poremećaja ili zaštite radnih mjesta i poslova, nego i zato što je bio ne malo lokalnih zajednica u kojima bi elementarna opskrba pučanstva bila ugrožena naglim prestankom funkcioniranja ove tvrtke. No, uz dobar razlog išla je – gotovo logično – očito loša izvedba.

Je li Vujnovac sada europski i američki čovjek ili i dalje nosi pečat ruskog utjecaja, s obzirom na politiku Domovinskog pokreta, koja nalikuje na antieuropsko - Orbanovsku kada je riječ o EU?

Doista ne znam odgovor na ovo pitanje. Jedno je sigurno – nitko tko je antiamerički prononsiran nema trenutno nikakvu šansu u Hrvatskoj – naravno, kada je o javnosti riječ. Što se događa u pozadini, doznat ćemo, kao i obično, tek mnogo kasnije. Istina je, međutim, da se suverenistički naboj – ne samo kod Orbana, nego sve više diljem Evrope - lako iskazuje u otporu discipliniranju država izvana (u pravilu u ime, i posredstvom, SAD). Zbog toga je Orbana korektnije interpretirati kao nositelja alternativno-evropske, a ne antievropske pozicije.

Kako gledate na rast populizma u Hrvatskoj i EU pa i cijelom svijetu te na utjecaj Rusije na takve političke stranke i pokrete pomoću kojih destabilizira društva?

Rast populizma je rezultat ozbiljnih nedostataka predstavničke demokracije suočene s nemogućnošću da se nosivo načelo jednakosti iz zajednice proširi i na svakodnevicu društva (neka bude dopuštena profesorska primjedba: upravo je zato nedopustivo neodgovorno brbljanje o „demokratskome društvu“, jer društvo ne počiva na apstraktnoj, a kamoli na realnoj, jednakosti). Uz to, privid jednakosti na društvenim mrežama doveo je do potpunoga relativiranja samoga koncepta istine kao komunikacijske okosnice, pa se i istina olako tumači kao „demokratska vrijednost“, tj. istinom se smatra ono što prihvaća (nejasno određena) „većina običnih ljudi“.

Izvor je nosivih metoda današnjega populizma nedvojbeno u SAD – kako zbog naslijeđenoga svjetonazorskog odbijanja državnih mjera u funkciji izjednačavanja životnih uvjeta ljudi, tako i zbog pravno podržavanoga komunikacijskog kaosa koji tamo vlada. Potrebna je, čini se, velika doza novo-hladnoratovske retorike za primarno povezivanje Rusije s ovim tendencijama, jer ona u tomu bitno zaostaje za SAD.

Činjenica da neke od populističkih stranaka na tzv. Zapadu doista imaju simpatije za Rusiju (ali i za Izrael!) rezultat je njihova izvornoga desničarskog nadahnuća, koje tradicionalno voli „čvrstu ruku“. Suvremeni je paradoks u tomu da su s ljevice simpatije za Rusiju i Izrael u novije vrijeme prešle na desnicu, no novo-hladnoratovska promičba to još nije shvatila.

Smatrate li da je Rusija imala utjecaj na predsjedničke izbore u Hrvatskoj, posebno u kontekstu pobjede trenutnog predsjednika Zorana Milanovića, a što je nedavno ustvrdila njegova protukandidatkinja - bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović?

Mislim da je riječ o gubitničkim izgovorima.

Moglo bi se, s dobrim argumentima, dokazivati da je Škoro bitno utjecao na Milanovićevu pobjedu, pa i to da su ga, dijelom, financirali bogatuni s ruskim vezama. No, s druge strane, izrazite simpatije Kolinde Grabar Kitarović spram Putina nije omelo ni njegovo prostačko ponašanje na završetku svjetskoga prvenstva kada ju je, zaštićen kišobranom, ostavio da kisne na pljusku, a kamoli njegov autoritarni stil vladanja.

Ohladila se je tek (pre)kasno, nakon početka agresije na Ukrajinu (što ju je, možda, stajalo uspješnije kandidature u NATO-u).

S treće pak strane, Milanović je svojim – ma kako naknadno „tumačenim“ – izjavama o Rusiji pravi corpus separatum među državnim poglavarima EU i NATO-a (s isključivim izuzetkom Orbana, do nedavno). Nije stoga jasno ni kakav bi interes Rusija imala za takvu intervenciju – sve da ju je i bila kadra izvesti.

Možete li nam reći nešto o svojem sukobu s predsjednikom s jedne strane, s premijerom s druge te kako to utječe na vaš analitički rad?

U situaciji u kojoj javno analiziram, pa i ocjenjujem politička zbivanja i aktere gotovo je neizbježno da ugrozim nečiju sujetu, pa čak i samorazumijevanje. Čini mi se potom posve logičnim da javno reagira netko tko se smatra povrijeđenim, jer držim posve pogrešnom proširenu percepciju koja ne dopušta funkcionarima da odgovaraju na kritiku/primjedbe u medijima. Problem je, u mojem slučaju, u tomu što je Zoran Milanović na moje primjedbe reagirao napadima na mene kao izdajicu domovine, udbaškog agenta i sl. Nije riječ samo o eklatantnim neistinama (dostatno je mnoge koji to ne znaju upoznati s činjenicom da sam 1970. bio na sudu zbog uvrede Josipa Broza Tita), nego, prije svega, o histeriziranim ispadima. 

Ne mogu znati, imaju li te erupcije veze s nekim Milanoviću bližim udbaškim svezama, s njegovim nepoznavanjem političkih činjenica iz sedamdesetih, nedovoljnom pravnom naobrazbom (bio me je nazvao krunskim svjedokom, što nikako nisam mogao biti, jer nikada nisam pripadao skupini kojoj je suđeno), ili naprosto s  nesposobnošću da razgovara o meritumu stvari. Kako bilo, epizoda u kojoj sam se našao dio je širega spektra Milanovićevih komunikacijskih poremećaja, što jest zabrinjavajuće – posebice kada se o državnome poglavaru radi.

Premijer me je čak u dva navrata poimenično branio od Milanovića, ali je nedavno izrazio vehementno nezadovoljstvo jednom mojom formulacijom o dosezima njegove vlade. No, ova mi se kritika, premda ju ne smatram opravdanom, nije činila zabrinjavajućom sa stajališta uloge moćnika u javnosti.  

Kako ocjenjujete trenutne smjernice hrvatske vanjske politike prema BiH, Izraelu i EU? Uzimajući u obzir i izazove poput krađe EU fondova ili glasanja za ukidanje veta u EU parlamentu (kojem bi velike države mogle preglasati male)?

Hrvatska je vanjska politika u osnovi – smušena. Državno vodstvo teško prihvaća nevažnost Hrvatske u svjetskim, a i evropskim razmjerima, a istovremeno nastoji štreberski ispunjavati obveze (ali i „obveze“) spram Zapadnih centara moći. U odnosu na BiH državno se vodstvo posljednjih godina ponaša razmjerno pristojno (s izuzetkom Milanovićevih habsburgovskih eskapada o Sarajevu), bez pretjeranoga intervencionizma (ali i bez kritike nekih nacionalističkih dogodovština u hrvatskome korpusu). Hrvatska je pritom u Bruxellesu imala i dosta uspjeha u promoviranju interesa ne samo hrvatske komponente, nego i BiH u cjelini.

Spram Izraela Hrvatska se ponaša vjerno interesima SAD, ali dodatno i kao nositeljica kolektivne nečiste savjesti. Što bi, možda, imalo smisla da je sljednica NDH. Vidjelo se je to prigodom nesretnoga glasanja u Općoj skupštini OUN, gdje je je Hrvatska ostala posve usamljena uz dio ostataka KuK monarhije i nekoliko pacifičkih otočića. U povodu drugog glasanja, kada se je Hrvatska ipak priključila većini, Ministarstvo je izdalo jadnu izjavu u kojoj se ispričava zbog silne hrabrosti da država ipak jednom glasa i protiv Izraela.

Spram EU Hrvatska se stalno odnosi umjereno suverenistički. Kao mala država ne može olako prihvati napuštanje jednoglasnosti, ali, istovremeno, nastoji nekako zadržati kontakt s većinom u EPP. Na ovo polutansko stajalište utječu i unutrašnje kritike HDZ-ove vlade kao poslušničke, ali i premijerove osobne ambicije.

Istrage zbog zloporabe fondova EU u Hrvatskoj postale su oruđem unutrašnjega obračunavanja. Stvara se privid da je Ured evropskoga javnog tužitelja u Hrvatskoj u stanju ispraviti domaću krivu Drinu. No, tomu zapravo nije tako, jer će svi procesi, ako do njih dođe, biti provedeni pred domaćim sudovima, a i sam taj ured ne djeluje bez ozbiljnih grešaka (npr., prilikom intervencije na Geodetskome fakultetu nisu, u skladu sa zakonom, obavijestili rektora sveučilišta). 

Kako gledate na problem SLAPP tužbi i ostalih prijetnji demokraciji u Hrvatskoj?

Pritisak na novinar(k)e je doista problem za konstituciju javnosti, bez koje nema ni (liberalne) demokracije. I opet se vraćamo na kvalitetu i neovisnost sudstva – a oboje je u pitanju. Uz to, uvriježila se je slika o slabašnim medijima naspram moćnih političkih elita, a istina je da je objektivno manje riskantno napadati i najviše funkcionar(k)e, nego kritizirati mnoge koji djeluju medijima.

O korupciji u medijima jedva se govori (tek posljednjih dana ponešto, zbog afere Lovrinčević), a trebat će sve više činiti. S time da problem ne može biti riješen prebacivanjem svekolike odgovornosti na podmićivanje s pozicije (političke i/ili financijske) moći, uz prešutno amnestiranjem onih koji mito primaju.

Kako komentirate nedavno objavljene memoare bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i njegovo stajalište o stalnoj potrebi borbe za demokraciju unutar države?

Predsjednik Mesić je puno učinio za demokraciju u Hrvatskoj, dapače i za liberalnu demokraciju. U tom ga pogledu treba svakako podržati, no demokracija je sve više problem i izvan države. Barem u EU, ali i šire.

Što mislite o konceptu ‘duboke države’, što je spomenuo prof. Vlatko Cvrtila na predstavljanju spomenute knjige? Odnosno u kojoj formi ona postoji u današnjoj Hrvatskoj u odnosu na SR Hrvatsku?

Duboka je država sintagma stara točno stoljeće, od Atatürka. Označava državu u državi, tj., državnu moć nesputanu državnim propisima, najčešće: djelovanje klandestinih skupina djelomice vezane uz državni vrh, odnosno uz tajne službe. Zbog pripisane tajnovitosti duboka je država koncept idealan za teorije zavjere, odnosno  za objašnjavanje nečega što javnost nije u stanju rastumačiti. U Hrvatskoj se to najčešće vezuje uz zloglasnu Udbu. Ona, doduše - ne samo institucijski, nego i generacijski - već odavno ne postoji, ni u kojoj verziji, ali nacionalistički obrazac zavjere svejedno tumači Udbu barem kao svojevrsnu spolno prenosivu bolest, pa se posljednjih godina često govori o djeci udbaša (i kosovaca), itd. Bitno je; ne vidim da se ijedan važniji događaj u Hrvatskoj posljednjih desetljeća može zadovoljavajući objasniti ovom bajkovitom terminologijom.

Kako gledate na trenutno stanje demokracije u Hrvatskoj (stupanj demokratičnosti) i općenito u regiji, uzimajući u obzir izazove koje donose vanjski utjecaji i unutarnje političke dinamike o kojima smo polemizirali?

U Hrvatskoj – a još više u ostalim zemljama „regije“ (tj., valjda, bivše Jugoslavije) – demokracije ima dovoljno, pa i više no što je dobro za građanstvo. Jer, demokracija označava korektno ustanovljenje političke većine koja onda, u narednoj fazi, ima sve ovlasti nad manjinom (u ime čitava naroda/puka). Nasuprot tomu, potrebna su (liberalna) ograničenja demokracije, u naprednijoj varijanti u kojoj se ne radi tek o vladini većine, nego o pripitomljavanju te vladavine na osnovi preliminarno neupitnih prava manjina, uključujući individuu kao temeljnu manjinu. To je još dosta daleko od onoga što vidim kroz prozor, čak i u Hrvatskoj; izgleda da Slovenija nije mnogo bolja u tom pogledu, a ostale su poslijejugoslavenske države dosta zaostale.

Molio bih da mi navedete nešto vezano uz tematiku, a da nisam spomenuo ili mi najavite nešto od planova vezanih uz vaš rad!

Mislim da je tour d'horizon u mnogome obavljen. A, u mojim godinama nije baš primjereno razmatrati planove. Već se dulje vrijeme uglavnom bavim reakcijama na neposredno dogođeno. Viriti se preko toga može samo uz uvjet znanja, skupljenoga iskustvom, da o budućnosti znanja nema, da ni prognoza vremena odveć često ne pogađa. Pa ostaje stari, pomalo turobni izrijek: ništa ne očekujemo, svemu se nadamo.

(ps/sm)

Za medijska izdanja Business Media Group-e razgovarao mr.sc. Goran Jungvirth