Volonterski centar Zagreb u partnerstvu s Gradom Zagrebom, krajem prošle godine, po deseti put zaredom dodijelio je nagradu Volonterski Oskar. Pripala je trima fantastičnim ženama - Mileni Štimac, Blaženki Eror Matić i Mariji Vujevoj. 

Inače, Volonterski Oskar je godišnja nagrada za volontera ili volonterku godine koja se dodjeljuje za individualni volonterski doprinos na području Grada Zagreba. Takvim nagradama žele istaknuti poseban i nezamjenjiv doprinos kojeg volonterke i volonteri daju razvoju zajednice i poboljšanju kvalitete života u Gradu Zagrebu. Inače, natječaj za nagradu Volonterski Oskar provodi se u suradnji s Gradskim uredom za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom te je sufinanciran iz proračuna Grada Zagreba.

Ove su godine nagrađene tri finalistice kojima je svoje glasove dalo ukupno 4.183 građana. Najveći broj glasova osvojila je Milena Štimac (47), volonterka u skloništu za životinje Dumovec, potom Blaženka Eror Matić (56), volonterka udruge volontera u palijativnoj skrbi La Verna te Marija Vujeva (28), volonterka Isusovačke službe za izbjeglice.

Milena Štimac – omiljena čuvarica kojoj su psi obogatili život

Milena Štimac, osvojila je Volonterski Oskar 2018. za skrb i ljubav prema životinjama. Zadnjih nekoliko godina volontira na zbrinjavanju napuštene štenadi i traži im novi dom i u tome je jedna od najuspješnijih volonterki jer je prošle godine zbrinula čak 70 malih psića i volontirala nekoliko stotina sati.

Prozvana je omiljenom čuvaricom četveronožnih ljubimaca. Brine da svaki pas u skloništu Dumovec bude prošetan, počešljan, nahranjen, da mu kavez bude čist i da bude spreman kad njegova obitelj dođe baš po njega. No, izuzev u skloništu Dumovec, neke pse Milena odvede i kući jer im treba malo više njege, ljubavi i pažnje.

Čuvanje pasa joj daje poseban mir i zadovoljstvo, a volontiranje joj je otvorilo mnoga vrata te se uz svoje omiljene čupavce naučila lakše nositi i sa vlastitim životnim problemima. Za Milenu kažu da nosi neke posebne naočale kroz koje vidi svijet na svoj, poseban način, tako jasan, pun bezuvjetne ljubavi, strpljenja i sreće na čemu joj mnogi zavide i čime je i više nego zaslužila nagradu. Je li ju iznenadila?

„Iznenadilo me kada su me izabrali za volontera godine od strane azila Dumovec jer sam kroz godinu dana upoznala puno dugogodišnjih volontera koji ulažu jako puno svojeg vremena kako bi pomogli psima u azilu. Dobiti Volonterski Oskar u velikoj konkurenciji prekrasnih ljudi, koji  daju svoje vrijeme i svoja znanja za male ili velike ciljeve želeći promijeniti naše društvo i pomoći potrebitima, velika je čast ali i potvrda da sam na pravom putu u onome što meni daje veselje u životu. Volonterski Oskar mi je omogućio da kroz medije pošaljem poruku o potrebi spašavanja i pomaganja psima jer dajući svoje vrijeme i malo mjesta u svojem domu možemo mnogo napraviti za životinje koje su, ne svojom krivnjom, krenule u život na najgori mogući načina - odbačene, bolesne, bespomoćne, bez pružene ljubavi i brige.“ , istaknula je volonterka Milena Štimac.

Volontirati je počela prije godinu i pol kad je vidjela objavu u kojoj se traži čuvanje na tri tjedna za tri štenca od azila Dumovec. Već duže vrijeme htjela je krenuti pomagati psima ali trebao je doći trenutak kad je i njena obitelj pristala na dijeljenje prostora s malim štićenicima. Do tada se poneki izgubljeni psić našao u njenom dvorištu, do udomljenja ili do povrata vlasniku, ako je bio mikročipiran. Najveći poticaj joj je želja da psi, koji nisu imali sreće da krenu u svoj život s odgovornim vlasnicima, ipak nađu svoj sretan dom drugdje.

Čuvanje pasa je zabavno, ističe,  ali i teško u isto vrijeme: „Ako je puno štenaca u kući, podijelim ih po boxovima i prostorijama kuće, što onda uključuje da više puta moram proći  po svim prostorijama, pogledati kako su, da li pokazuju neke znakove bolesti, promijeniti im podloške, očistiti boxove, pomaziti ih, nahraniti…. Ako su veći i cijepljeni pustiti ih pojedinačno u dvorište u šetnju, ako se razbole voditi ih svaki dan kod veterinara, a nekad i više puta u danu, paziti na vrijeme davanja lijekova….Sve iziskuje puno pranja i dezinficiranja prostora u kojem borave i u kojem boravimo i mi. Ponekad je to jako stresan posao jer sama pomisao da je štene bolesno, jako me rastuži, ali kad odrastu i kad im nađemo dobre domove, sve se zaboravi. Ostaje mi puno veselih trenutaka u sjećanju. Svaki od njih je bio drukčiji i drago mi je da su bili kod mene jer su mi obogatili život.“, naglašava  Milena.

Pomoć se sastoji od malih stvari, a ne od ogromnih dijela

Možda je to samo optimizam da će jednom i kod nas doći do promjene i povećati se empatija prema potrebitima, ne gledajući da li se radi o ljudima ili životinjama. Često čujem kako se ljudi žale da nemaju vremena, a volonteri pokazuju da se vrijeme može naći. Primjećujem da ljudi ne žele vidjeti i okreću glavu i to je veliki problem. Prije sam mogla računati da će mi netko stati, kad mi se auto pokvari.  Nedavno se mojem mužu dogodilo da mu je auto stao na križanju, dok nisam došla za 45 minuta, nitko mu nije pomogao da se pomakne 25 metara, da ne smeta prometu. Takve stvari me rastužuju. Pomoć se sastoji od malih stvari, a ne od ogromnih djela. Pogledati oko sebe i dati nekome ruku, saslušati ga, nasmiješiti se, pronaći vrijeme za male stvari koje pružaju veselje i ne očekivati za to neke velike nagrade. Nagrada je u sretnom i punom srcu, a još veća u tome što sam upoznala puno predivnih ljudi, koji su mi svojim savjetima omogućili da pomognem tolikom broju pasa. Moja najveća nagrada je sjećanje na sve psiće koje su prošli kroz moj dom, uživanje u gledanju kako dijele ljubav sa svojim obiteljima, čak i oni koji se nisu uspjeli izboriti za život ostali su u mojem srcu. Dala sam im svoju ljubav i tako, nadam se, malo ispravila loš početak njihovih života. Bili su voljeni, a svi to tražimo i želimo kroz život.

Marija Vujeva – pratiti, služiti i zagovarati

Marija Vujeva dobila je Volonterski Oskar za izgradnju mira i solidarnosti. U njenom angažmanu vidljiva je strast, ljubav i empatija prema čovjeku i time je poticaj drugima za više solidarnosti, razumijevanja i širenje duha mira i ljubavi u našem društvu.  

Marija svoje vrijeme poklanja osobama koje su u postupku odobravanja međunarodne zaštitu u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, te također pomaže u integraciji osoba kojima je međunarodna zaštita odobrena u Republici Hrvatskoj.

Izuzev što održava radionice s mladima – tinejdžerima u prihvatilištu, svoje vrijeme provodi s njima u izlasku izvan Prihvatilišta, pomaže im u učenju, igri, razgovora o problemima s kojima se svakodnevno suočavaju. Također pomaže onima kojima je odobrena međunarodna zaštita u pronalasku stanova, komunikaciji s mogućim najmodavcima te sa različitim institucijama. Uz to nudi i svoja znanja iz prava te puža pravnu podršku, kao i emocionalnu u postupku traženja međunarodne zaštite.

Dio svojeg volonterskog angažmana Marija je provela u kampu za izbjeglice u Bosni i Hercegovini u Bihaću gdje je provodila aktivnosti usmjerene na rad s djecom i mladima.

Svojim radom i zalaganjem Marija svakodnevno utječe na percepciju ljudi o izbjeglicama u svojoj neposrednoj okolini, te pridonosi većem razumijevanju zajednice o problemima izbjeglica. Iako se morala suočiti s različitim jezičnim i kulturnim barijerama u radu sa izbjeglicama, svojom vedrinom i osmijehom svakoj osobi je pružila podršku, razumijevanje i prijateljstvo koje svatko od njih treba. A pratiti, služiti i zagovarati – tri su riječi po kojima se Marija vodi u svojem volonterskom radu.

Blaženka Eror Matić – volontiranje kao čista ljubav

Blaženki Eror Matić uručen je Volonterski Oskar za humanost i razvoj palijativne skrbi. Jedna je od pokretačica organizirane skrbi za umiruće osobe. Pomaže korisnicima, ali i svojim radom potiče društvo na pružanje kvalitetnije palijativne podrške u Hrvatskoj.

Njena pozicija predsjednice udruge La Verna zahtijeva angažman oko slaganja svih dokumenata koje udruga mora imati i briga da se na vrijeme sastave i predaju svi potrebni izvještaji, brigu oko prikupljanja donacija i izvještavanje o utrošenim sredstvima i drugim sličnim poslovima. Angažirana je oko smišljanja i pisanja projekata, organiziranja aktivnosti i povezivanja s drugim dionicima palijativne skrbi. Važne su njene aktivnosti i na promociji rada udruge, volontera u palijativnoj skrbi i općenito senzibiliziranje javnosti o palijativnoj skrbi.

 Njihova temeljna aktivnost je pomaganje palijativnim bolesnicima i njihovim obiteljima posjećujući ih u njihovim kućama. Na taj način pomažu da bolesnici svoje posljednje dane provedu u svojim domovima okruženi članovima obitelji. Žele im pomoći sačuvati dostojanstven život i u tim zahtjevnim trenucima slabosti i bolesti.

Unatoč  angažmanu i u uspjehu nagrada Volonterski Oskar ju je ipak iznenadila:

 „Očekivala da će biti dodijeljena nekom volonteru, koji više radi direktno sa korisnicima. Kako sam ja najviše angažirana na poslovima oko organiziranja aktivnosti u udruzi, prikupljanja donacija, promocije, mislila sam da to neće biti dovoljno zanimljivo za dobivanje Oskara. U tom smislu, nagrada je pokazatelj da su poslovi koje radim, itekako potrebni i prepoznati. I volonteri u udruzi su pokazali koliko im je to važno. Bili su sretni  jer se kroz nagradu prepoznalo i njihovo volontiranje i smisao volontiranja,  a to je palijativna skrb odnosno konkretni bolesnici i njihove obitelji. Na ovaj smo način, mogli barem malo skrenuti pažnju na naše korisnike i ukazati na njihove patnje i potrebe te da, kao društvo, još puno trebamo napraviti za njih, a time i za sami sebe i za cijelo društvo. Sve to, dalo mi je neki novi polet, novu snagu za dalje. Druženje sa drugim volonterima na dodjeli nagrade, bilo je vrlo poticajno, a volontiranje prikazano kao čista ljubav što je učvrstilo i moj stav prema njemu.“, istaknula  je volonterka Blaženka Eror Matić.

Smatra kako se i u društvu ipak budi se svijest o važnosti sustavnog organiziranja palijativne skrbi, posebno uzimajući u obzir činjenicu da se produžava životni vijek, a da je u obiteljima  sve manje članova koji bi se mogli brinuti o oboljelima. Palijativna skrb želi osvijestiti važnost života i u tim trenucima kada smo slabi i nemoćni; ona daje toplinu i svjetlo kada se život polako gasi. Kada se u društvu prihvati takav stav, smatra Blaženka Eror Matić, tada će se i palijativnoj skrbi posvećivati još više pažnje.

Redovita edukacija i stalan rad s volonterima

Volontiranje u palijativnoj skrbi je emotivno jako zahtjevno. Bol i patnja sa kojima su suočeni naši korisnici svakako dotiču i volontere. Redovita edukacija i stalan rad na sebi pomažu u nošenju tog tereta. Također, važni su i naši redoviti susreti. Na sastancima volonteri govore o posjetama koje su imali, o tome kako su se osjećali, je li im nešto bilo teško. Na ovakav način volonteri dobivaju stručnu i ljudsku podršku, a to im je prilika i za učenje. Povremeno organiziramo i duhovne obnove za volontere. Sve to pomaže u radu sa korisnicima ali i izgrađuje nas volontere kao osobe. Moram priznati da su naši volonteri, uglavnom, osobe zrelije dobi ali pokazalo se da te osobe mogu dati veliki doprinos senzibiliziranju zajednice,  kako za palijativnu skrb, tako i za volontiranje uopće. Naime, te osobe, svojim primjerom i  članove svoje obitelji potiču za volontiranje. Drugo, svojom zrelošću i životnim iskustvom, te mogućnošću za trajnije i kontinuirano posvećivanje  bolesnima i njihovim obiteljima (više nego mladi kojima se životne okolnosti često mijenjaju) mogu biti čvršći oslonac i pratnja. Treće, to je ulaganje i u njihovo mentalno zdravlje i tako nastavljaju biti aktivni i nakon umirovljenja, nastavljaju trajno raditi na sebi što je na dobrobit cijele zajednice. Možemo reći da uspješno animiramo „mlade“ umirovljenike. PS/SŠ

Preuzeto iz časopisa Udruga.hr broj 43.