Iako ste bili na godišnjem i ako niste ja vam NEĆU reći kako se nadam da ste napunili baterije. Mrzim kad mene to pitaju. Pa nisam iPhone. Odmah mi se ukaže slika ispražnjenog mobitela u trenutku kad je najkritičnije. Uostalom, baterije traju maksimalno jedan dan, otprilike koliko i sjećanje na godišnji pa onda kakvog smisla to pitanje ima? Dok uopće odgovorim na njega već sam na 20%…

Nego, ja se odmah bacih na posao. Upalih TV koji sam na godišnjem izbjegavala što zbog mentalne higijene, što zbog nedostatka signala na otoku. U seriji “Downton Abbey” sumnjivac samo što ne prizna zločin, a na ekranu se pojavi „nema signala“. Ili Hugh Grant taman da će poljubiti onu bezveznu Juliu Roberts, a ono crni ekran. Vazom bih ga gađala da ju imam u vikendici. Ekran, mislim. Ma ‘ko šljivi TV. Jedino me prekinulo s higijenom kad je premijer Milanović, kao i obično ničim izazvan, u srpnju izjavio kako se iz Hrvatske ne ide trbuhom za kruhom, već mozgom za kruhom. Pa me zvalo iz raznih medija da prevedem. A ja, šta ću, priznam kako ne kužim i izjavim da „Premijer ne razumije kako ga nitko ne razumije.“ Te postavim pitanje na Ciceronov Face: „Kuži li netko što je Premijer htio reći?“. Stvarno, stigla dva odgovora s logičnim pojašnjenjem. Premijer je želio reći kako Hrvatsku stanovnici više ne napuštaju zbog ekonomskih razloga, već racionalnih. Iliti, ne napuštaju ju više siromašni, već pametni. Ajooooj. Hvala našim čitateljima na pojašnjenju, ali ja bih sad radije da ga ipak nisam dobila.

U ponedjeljak, međutim, upalim TV i nabasam na intervju istog tog Premijera te ostanem ugodno iznenađena. Bit će da smo i on i ja odmorni pa popuštamo. U opuštenom, konstruktivnom i nekonfliktnom ozračju Premijer je uspio ne iznervirati sebe i publiku stilom kakav inače njeguje u nastupima i prenijeti, po meni, dvije ključne misli: a) Vlada će se svim sredstvima boriti za uvođenje poreznog reda u državu, ma kako drastične mjere pri tom morala poduzeti i b) Vlada će se boriti za suverenost i uspostavljanje povjerenja u institucije pravne države unutar EU.

Ponovo napominjem kako nije bitno to što se ne slažem sa svime što je Premijer rekao i što, kao poduzetnik, ne mogu podržati niti razumjeti neodlučnost vlade u provođenju reformi u javnom sektoru. Radi se o tome kako je ovoga puta u kratkim, potpuno jasno formuliranim rečenicama uspio argumentirati svoje stavove, ne ulazeći u sukob s voditeljem i tako ostaviti dojam uvjerljivosti, spontanosti i sigurnosti. Što u retoričkom smislu stoji iza ovakvog dojma?

Nekoliko je tu retoričkih „trikova“:

1. Nije na pitanja odgovarao protupitanjima (Otkud Vam ta informacija? Što biste vi napravili? Zašto me to pitate?) te je tako izbjegao dojam direktnog konflikta.
2. Prihvaćao je činjenicu kako Vlada možda radi i pogreške, nije direktno odbacivao odgovornost za odluke koje su mogle biti drugačije (antiparastaza).
3. Imao je argumente, ali i protuargumente za neke odluke, što je njegov stav činilo čvršćim.
4. Pokazao je empatiju prema određenim skupinama (poljoprivrednici, zdravstveni radnici), koristio je fraze poput „žao mi je tih ljudi kad ih drugi napadaju zbog veličine traktora, nekima je to sve što imaju“ i time ublažio budući eventualni sukob s njima.
5. Napad na sebe u Kninu smatra demokratskim pravom svakog čovjeka i ne slaže se s represivnim mjerama prema počiniteljima (populizam – procjenjuje kako javnost ne odobrava postupak policije).
6. Poznaje pravnu terminologiju i time dobiva na vjerodostojnosti (na primjer slučaj Lex Perković).
7. Neverbalna komunikacija nije bila napadačka, već skromnija nego inače, povremeno čak i defanzivna (slijeganje ramenima, povlačenje, relativiziranje vlastite nedodirljivosti). Pokazujući na taj način ljudskost lakše stječe simpatije.

Općenito, iako u sadržajnom smislu nastup Premijera ne ulijeva optimizam jer ne pokazuje nikakvu inicijativu u smjeru pokretanja gospodarstva, već uglavnom uvođenja reda u državu i rada na poreznoj, prihodovnoj politici, ipak bih rekla kako je u retoričkom smislu ovo jedan od najuspješnijih nastupa Zoran Milanovića. Zaključak – ne slažem se sa svime što je Premijer rekao, ali ovo je bio jedan od boljih načina kako je taj sadržaj prezentirao. Odjek u javnosti to potvrđuje. Ništa nije obećao, ali nas nije ni iznervirao. Ma bravo!

Svi u poduzetnike

Zahuktala se na jednoj od društvenih mreža rasprava o tome trebaju li stručnjaci raznih profila, novinari i ini intelektualci (koji su samo neke od kategorija koje su gadno platile cijenu pretvorbe ovog društva u društvo divljeg kapitalizma), nakon što dobiju otkaz u firmi u kojoj su radili dvadesetak i više godina, postati poduzetnici. Oni koji takvima predlažu samozapošljavanje ili poduzetništvo uglavnom su i sami poduzetnici, no pritom zanemaruju jednu bitnu, ključnu stvar: nismo svi za poduzetništvo. Po istraživanjima, postotak ljudi koji su sposobni i zainteresirani za poduzetništvo iznosi 3% . U razvijenim zemljama uhodane tržišne ekonomije, da ne kažem zrelog kapitalizma, koje potiču poduzetništvo, on iznosi 4 do 5%.

Logično, pa ne možemo svi biti poduzetnici. I ne trebamo. Zamislite sveučilišnog profesora, istraživača, koji treba pridonositi društvenom razvoju i novim spoznajama, kako mašta o uvođenju novih procedura u svoju privatnu tvrtku. Ili kirurga kojem u privatnu kliniku upadaju Linićevi inkasatori i provjeravaju je l’ plaćen ovaj bubreg koji upravo transplantira. Ili učitelja matematike Vašeg djeteta koji želi imati svoju malu privatnu banku pa djeca ne znaju tablicu množenja. Pa ne može društvo odustati od javnog sektora i nisu svi ljudi sposobni za samozapošljavanje, toga nema nigdje na svijetu. I ne samo intelektualci.

Nije ni svaka krojačica sposobna imati butik, ali zato u normalnoj zemlji postoje tvornice. Znate ono, industrija, pogledajte u rječnik ako ste zaboravili što to znači. Poduzetništvo, naime, podrazumijeva neke karakteristike koje, ako nemate, nemojte niti razmišljati o njemu: optimizam, inicijativa, prepoznavanje prilika, vizija, socijalne vještine, spremnost na rizik, pregovaračke sposobnosti, motivacija, vještine vođenja, visok stupanj tolerancije na stres, spremnost na donošenje odluka… Zašto bi to vrhunski novinar ili liječnik ili krojačica uopće morali imati? Neki ljudi mogu i znaju funkcionirati samo unutar određenog sustava koje im društvo omogućuje. Ali tako razmišljaju uređena društva.

Nemojmo tražiti nemoguće i tjerati u biznis ljude koji za to nisu sposobni. Pa onda skoro 80% tih biznisa zatvarati već u prvoj godini poslovanja. Sjetimo se samo kako je prethodna Vlada davala poticaje razvojačenim braniteljima za startanje biznisa. Kao da je to samo tako. Rijetki su oni koji su uspjeli, što nije nikakvo čudo, ako pogledamo gore navedene postotke i karakteristike.

Zato odustanimo od osuđivanja onih na vjetrometini društva koje bez adekvatne pripreme uskače u kapitalizam, bez da je postavilo temelje zdrave državne infrastrukture. Društva koje je uništilo industriju i nerazumno rasprodalo državne tvrtke. Pustimo stručnjake da budu stručnjaci, krojačice da šivaju, a poduzetnike da budu poduzetnici. Sve drugo je nasilje nad ljudskom prirodom koja vuče ljude u ponor depresije i bespomoćnosti. Depresije će nestati tek kad ova zemlja pokrene gospodarstvo i odmakne se od socijalnog darvinizma koji ljude unesrećuje, ma koliko se mi tješili kako je to „prirodno“. Nije. Prirodno je za životinje, ne za ljude.

Mirela Španjol Marković
http://ciceron.hr