Svakodnevno smo bombardirani zahtjevima da razne aktivnosti obavljamo brže. Taman kada smo povećali brzinu, okolnosti nam ukazuju da opet nismo dovoljno brzi. To se odnosi na svakodnevne radnje poput tipkanja ili pospremanja kupljenih stvari na blagajni, ali i na gotovo sve zadatke koje na poslu trebamo obaviti, uključivši donošenje odluka.

Usto se neprestano propagira mantra „uvedimo promjene što prije i što češće“, što samo ukazuje na suludu situaciju da što god smo napravili ranije nije dobro i treba popravljati. Kaže nam se da je to zato jer se okruženje stalno mijenja te je ono neka „viša sila“ kojoj se moramo prilagoditi, ne shvaćajući da smo okruženje mi sami te svojim inicijalno površnim i prebrzim djelovanjem radimo – greške. Ako stvari sagledamo sustavno – krivca nema, krivac je u nama, odnosno mi smo krivac što nikada ništa nije dovoljno dobro i stalno nešto treba popravljati.

Ako bismo se zaustavili i stvari sagledali sa strane, uvidjeli bismo da nerijetko što se stvari više mijenjaju, to više ostaju iste. Ili gore. Tu je i element dosade. Naime, ljudi su neprestano bombardirani novim sadržajima, što iscrpljuje njihove dopaminske krugove te oni još više traže novo i drugačije, a pritom se ni na čemu dulje ne zadržavaju niti išta više istinski cijene. Čini se da je sve podložno promjeni, odnosno brzom nestajanju, pa tako i sam život.

Kako bi onda trebalo raditi? Kakav bi trebao biti menadžment?

Općenito se smatra da treba naporno raditi da bi se nešto postiglo. Iako vrijednost predanoga rada nije nimalo sporna, ljudi se nerijetko natječu tko radi više sati dnevno. To se posebno događa kada se okupe ljudi iz raznih država te nastoje ukazati kako su posvećeni (samo) poslu. Tako, ako osoba ne radi barem 10 ili, još bolje, 12 i više sati dnevno, trebala bi se osjećati posramljeno. Pritom su oni koji ni ne odlaze kući heroji rada sve dok ih, nakon tek pokoje godine takvoga tempa, ne izda srce ili neki drugi sustav. Tada ih pak javnost pretvara u žrtve, a nekad i u slabiće koji „nisu mogli izdržati pritisak“.

Bilo kako bilo, u poslovnom, ali i u općem društvenom svijetu, vlada dominacija kulture postignuća. Ona podrazumijeva predanost cilju ili ciljevima (koje je nerijetko netko drugi postavio, obično u svrhu svoga bogaćenja ili nekog drugog interesa), a uspjehom se smatra visoki stupanj izvršenja ciljeva.

To obično znači da se unaprijed zadaje cilj povećanja prodaje od, primjerice, 15% u odnosu na prethodno razdoblje, nerijetko bez pomnije analize mogućnosti takvoga povećanja. Pritom onaj tko ostvari takav cilj biva pobjednikom, a način ostvarivanja ciljeva nerijetko nije važan. Važno je pobijediti. Tako etička načela često ostaju po strani, a zamjenjuju ih agresivnost, u boljem slučaju asertivnost, i oštro natjecanje.

Menadžment također nastoji biti efikasan, odnosno raditi na transakcijski način, pri čemu se ostvarenje ciljeva zamjenjuje za nagrade, obično materijalne prirode. Menadžment je tako usmjeren na učinak, snižavanje troškova i ostvarivanje plana, što se postiže oštrom kontrolom, odnosno praćenjem tzv. „KPI“ (ključnih pokazatelja rezultata ili engl. key performance indicators). Odluke treba donositi brzo, vremena za gubljenje nema, a odgovornost, kako za odluke, tako i za rezultat, povećava se iz godine u godinu. Isto vrijedi i za lansiranje novih proizvoda. To treba učiniti što prije, nema previše vremena za testiranje jer konkurencija vreba i samo čeka da mi zakasnimo, a oni pokupe vrhnje.

Takva politika dovela je do činjenice da se neprestano javljaju proizvodi koji su manjkavi ili štetni te se povlače iz prodaje. Ponekad, u slučaju, primjerice, neispravnoga kočionoga sustava na automobilu, posljedice mogu biti fatalne. Manje je fatalna činjenica da ni jedan softver ni par mjeseci ne može „živjeti“ bez potrebe za zakrpom, ispravcima i doradama.

I literatura nemilice kritizira sve što nije brzo, odnosno ako se odluke donose sporo te tako gubi vrijeme. Zainteresirani čitatelj može pronaći stotine, a možda i tisuće naslova koji mu nude pomoć kako prevladati sporo djelovanje, biti brži, a time i učinkovitiji. No, jesmo li tako doista učinkovitiji?

Može li uopće drugačije? Može!

Ne samo da može, nego bi i trebalo, što je korisno kako za naše mentalno zdravlje, tako i za poslovni uspjeh, ali i dobrobit svih dionika. Krenimo od činjenica. Neosporno je da su okolnosti oko nas sve složenije. Također je neosporno da u tom kaosu neprestano pokušavamo stvoriti neki red, odnosno pojednostavniti stvari. Da bismo neki problem mogli riješiti, potrebno je primijeniti sustavski pristup. Drugim riječima, potrebno je sagledati od kojih elemenata ili pojavnosti se problem sastoji, čega je on dio, što je priroda problema te koji se obrasci pojavljuju. Za takav pristup potrebno je znanje, iskustvo, inteligencija, ali i – vrijeme.

Pritom je mudro tražiti nešto što bi imalo snagu poluge. Drugim riječima, korisno je naći neku aktivnost ili čimbenik kako bi uz najmanje uloženoga napora mogli ponašanje nekoga sustava usmjeriti u željenome smjeru. No, to se ne može učiniti u trenu. Dojmovi o prirodi problema i njegovim obrascima trebaju se neko vrijeme slegnuti, a korisno je i napraviti odmak od analize te u razgovor uključiti i one koji o problemu ne znaju ništa. Njih je moguće pitati kako bi reagirali na neku promjenu, odnosno kako bi im se ona svidjela. No, i to trebaju biti osobe koje su inteligentne te nisu u neprestanoj trci za svakodnevnim poslovima, zbog čega je njihova prava osobnost izblijedjela.

Ovakvo ponašanje može se zamijeniti s lošom navikom odugovlačenja. Odugovlačenje je proces sa sasvim drugačijom energijom. Tu se radi o bijegu od problema i donošenja odluka te o odgađanju do zadnjega časa kada se odluka donosi naprečac, a osoba se sama sebi pravda da u tako kratko vrijeme nije mogla bolje odlučiti. Tako se nerijetko tek gasi neki požar, a prikriva se mnogo veći problem. Međutim, postoji odmjerenije ponašanje koje se može poistovjetiti s negativnim odugovlačenjem, ali ono to ipak nije. Riječ je o promišljenom djelovanju u vremenu. Drugim riječima, osoba vrijeme nastoji učiniti svojim saveznikom, a ne neprijateljem.

Osoba koja promišljeno djeluje u vremenu nastoji pronaći pravi trenutak za djelovanje, ali i prepušta se nedjelovanju kada to ocijeni mudrijim.

Mnogi menadžeri svojim zaposlenicima ne dozvoljavaju da s problemom dolaze u času kada se on pojavi, već nakon jednoga ili dva dana. To postižu tako da traže da zaposlenik najavi svoj dolazak, a onda dobije termin. Iako se takvo ponašanje može činiti autokratskim, ono je veoma učinkovito.

Naime, najmanje polovica problema dotada bude riješena ili nestane. Neki se riješe sami od sebe, odnosno potreba za rješenjem nestane, za neke zaposlenici sami spontano nađu rješenje, a ponekad se situacija toliko promijeni da prethodne postavke više nisu valjane i potrebno je promijeniti pristup, što također često mogu i sami zaposlenici. Tako menadžerima ostaje vremena baviti se važnijim pitanjima, odnosno temama od strateškoga interesa za poslovanje.

Druga važna stavka promišljenoga pristupa je odmak od problema. Pritom, što je problem veći, odmak je nužniji. Svako ishitreno djelovanje tako se obično pokaže pogrešnim. Imamo tendenciju okolnosti oko sebe interpretirati prema prethodnim iskustvima, pri čemu dominira naglasak na onima koja su bila negativna. Tako možemo biti skloni pogrešno interpretirati prirodu problema i djelovati naprečac, što kasnije možemo požaliti. Ako se pak od problema odmaknemo, on ipak ostaje u našoj podsvijesti i ona se njime bavi dok se mi svjesno bavimo drugim stvarima. Na taj način, ideja o rješenju može nam sinuti iznenada, ponekad i u snu.

Frank Partnoy u svojoj knjizi Wait: The Useful Art of Procrastination to zove aktivnim odugovlačenjem. Naime, dok radimo druge stvari naša podsvijest traži rješenje. To rješenje nam se nerijetko čini briljantnim jer ima snagu poluge i pitamo se kako se toga ranije nismo sjetili.

No, ranije ne znači i učinkovitije jer mozgu treba odmak od problema da poveže sve silnice koje svjesnom umu, zaokupljenom trenutnim okolnostima, možda nisu odmah očite.

Na taj način otvaramo prostor i intuiciji koja će nas „osjećajem u trbuhu“ nepogrješivo voditi u pravom smjeru, nerijetko suprotnom od onoga koji zagovara racionalni um. Nije rijetkost ni da nas „osjećaj u trbuhu“ odvlači od neke situacije, a to se, suprotno inicijalnoj logici, kasnije može pokazati kao ispravan pristup. Isto tako, odmak može značiti da prikupljamo informacije, bilo da to činimo aktivno ili pasivno, na način da smo otvoreni novim informacijama i spoznajama, imamo pojačanu percepciju, ali informacije aktivno ne tražimo. Oni koji tako pristupaju situacijama i problemima obično su skloni dubinski promišljati realnost u kojoj se nalaze te primijeniti sustavski pristup koji zahtijeva predanost, pozornost i strpljenje.

Kako bismo se regenerirali i na taj način potaknuli podsvjesno rješavanje problema, korisno je – ne raditi ništa ili jednostavno biti.

Neprestano jurcanje nekima se čini statusnim simbolom jer ukazuje da su važni i potrebni. No, to nije dobro ni za koga, a pogotovo ne za njih same. Na taj način mogu samo biti manje produktivni, ali i patiti od bolesti uzrokovanih stresom. Nizozemci stanje ne-djelovanja zovu niksen.

Niksen može uključivati gledanje kroz prozor, promatranje oblaka ili ptica, bavljenje kućnim ljubimcima, šetanje ili, još bolje, hodanje bosi po travi i slično. Svaki boravak u prirodi je posebno koristan jer nas ona puni pozitivnom energijom, čisti od stresa i osjećaja pritiska. U prirodi možemo vidjeti da život teče na način da traži put najmanjega otpora, što nam može biti inspiracija i za vlastito djelovanje. Priroda nas uči jednostavno biti.

Ako nam se čini da je u nekoj situaciji bolje malo odugovlačiti, trebali bismo tako i postupiti. Na taj način je na koncu moguće postići više, a ne manje. Tako se možemo početi baviti i onime što nam je zaista važno te biti sretniji. Ipak, promišljenost, koja možda znači sporije djelovanje, nije mana, već vrlina koju imaju tek rijetki. Nju, kao i druge navike, treba vježbati kako bi postala prirodna i ugodna. Možda je zanimljivo uzgred dodati i da je i ovaj članak nastao kao posljedica odugovlačenja ili promišljenoga pristupanja temama. Jednostavno je nastao onda kada je i trebao nastati. PS/SŠ