Vanja Jurić je poznata hrvatska odvjetnica koja je aktivna u području ljudskih prava i pravne pomoći za najranjivije skupine. Tijekom godina, bila je uključena u brojne značajne slučajeve, a neki od njih su privukli veliku pozornost javnosti. Slučaj Mirele Čavajde bio je jedan od takvih slučajeva jer se radilo o majci koja se susrela s radikalnim konzervativizmom u bolnici, mjestom koje bi trebalo biti uređeno po znanosti 21. stoljeća, a ne po srednjovjekovnom religijskom tumačenju. Jurić je također aktivna u radu nevladine organizacije GONG (Građani Organizirano Nadziru Glasovanje), koja se bavi promicanjem transparentnosti i demokracije u Hrvatskoj. U kontekstu rada u slučajevima bitnim za napredak i boljitak jednog društva, Jurić je radila i na tzv. slapp tužbama protiv novinara kako bi ih se ušutkalo i zastrašilo u pisanju o moćnicima i kriminalcima. Zato je jedna od osoba koje najbolje za portal Poslovni savjetnik mogu ocijeniti stanje u pravosuđu, ali i Hrvatskoj u cjelini.

Poslovni savjetnik: Dok većina odvjetničkih ureda i vaših kolega za glavni motiv ima novac, jer između ostalog i veliki dio njih najviše zarađuje na ovrhama, vas zanima najviše pravda prema suvremenim europskim vrijednostima. Možete li nam otkriti taj izvor vaše motivacije?

Za početak, moram malo stati u obranu svojih kolega. Razumijem da postoji takva percepcija,  ali velika većina odvjetnika radi časno, jako ozbiljan i težak posao. Grane prava kojima se bavim možda su manje lukrativne od nekih drugih, ali nisam svjesno izabrala baviti se dijelom prava u kojem su manji prihodi. Mislim da je to dosta pitanje osobnih sklonosti, toga što nas zanima i neke početne životne pozicije.

Moja strast prema ljudskim pravima i posebno medijima, dolazi iz obitelji u kojoj su te stvari često bile tema rasprave. Mama je novinarka, dugo je bila i urednica, pa sam puno slušala o javnom interesu, o teškim životnim pričama ljudi o kojima su izvještavali, naprosto sam s tim odrastala.

Jako nas se poticalo da osjećamo odgovornost prema društvu i zaštiti slabijih društvenih skupina. Ali osim takvih predmeta, koje uglavnom radim pro bono, bavim se i drugim stvarima, onima od kojih živim, najčešće trgovačkim pravom, intelektualnim vlasništvom i radnim pravom.   

Poslovni savjetnik: Mislite li da bi se liječnici koji su ignorirali situaciju Mirele Čavajde (odbijajući napraviti abortus bebe s golemim tumorom) drugačije ponašali da su u školi slušali kao predmet etiku, a ne vjeronauk?

Ne mislim da odluke javnih zdravstvenih ustanova smiju, na bilo koji način, ovisiti o osobnim svjetonazorima liječnika pa je, iz te pozicije, potpuno nebitno koje predmete je netko slušao u školi. Upravo zato imamo zakone i Ustav koji vrlo jasno propisuju kako sustav mora regirati u pojedinoj situaciji i koja tijela su to dužna osigurati. Kada sustav funkcionira kako treba, onda se ova pitanja ne postavljaju. Činjenica je da, nažalost, nije tako.

Zakon je ovdje bio potpuno jasan, s obzirom da propisuje dopuštenost prekida trudnoće i nakon 10. tjedna od začeća, ako iz nalaza proizlazi da će se dijete roditi s teškim fizičkim ili duševnim manama. Tu naprosto nema i nije bilo mjesta nikakvim osobnim stavovima ili tumačenjima.

Drugo, legitimna je tema treba li vjeronauk biti predmet u školama ili ne, ali ne mislim da ljude treba dijeliti prema tome jesu li u školi išli na vjeronauk ili etiku, za bilo kojeg časnog i odgovornog čovjeka, to je potpuno svejedno. Problem nastaje na puno višoj razini, ako društvo i institucije dopuste da bilo čiji osobni svjetonazori ili vjerske ustanove imaju izravan utjecaj na primjenjivanje ili, u ovom slučaju, ne primjenjivanje zakona. 

Poslovni savjetnik: Ako ljudi koji bi svojim diplomama trebali jamčiti oslanjanje na znanost, u 21. stoljeću posežu za konzervativnim, zaostalim tumačenjima života, zdravlja i savjesti – što nam to govori o stanju u ostatku društva, gdje se to niti ne očekuje?

Svatko ima pravo na osobna uvjerenja, to nam jamči Ustav. Ali, kako sam maloprije rekla, kada se radi o radu u javnim tijelima ili ustanovama, ta uvjerenja ne smiju imati utjecaja na zakonito obavljanje poslova i sustav je dužan to osigurati. Mislim da je to dio u kojem smo se, kao društvo, izgubili. A stanje je takvo da, sasvim očito, proživaljavamo teške krize u svim najvažnijim dijelovima društva, u smislu demokratkih vrijednosti i čuvanja temeljnih ljudskih prava pa do zdravstvenog sustava, sustava obrazovanja i pravosuđa. Te sve stvari su duboko povezane, a desetljeća zanemarivanja tih temeljnih stupova društva, dovele su nas ovdje gdje smo danas.

Poslovni savjetnik: Kao stručnjakinja za medijsko pravo zastupali ste neke medije i novinare. Koje biste slučajeve istaknuli kao primjere loše prakse i zakonodavstva koje omogućuje ušutkavanje onih koji propituju djelovanje javnih i državnih službenika, kao i ostalih moćnika?

Naše zakonodavstvo, kada govorimo o zaštiti medijskih sloboda i slobode izražavanja, je u skladu s međunardnim standardima. Uvijek je, naravno, moguće raditi na unaprijeđivanju zakona, ali ne mislim da je zakonodavstvo uzrok problema. Problem je u tumačenju i primjeni zakona i čestom nepoznavanju temeljnih načela slobode izražavanja. Primjera loše prakse je dosta, posebno u prvostupanjskim postupcima, gdje se relativno često donose odluke koje nisu ispravne.

Nevjerojatni su bili slučajevi od prije par godina, kada je, na primjer, sud donio odluku protiv medija radi objave autoriziranog intervjua jednog političara ili kada je sud odlučivao o satiričnom prilogu, kroz ocjenjivanje je li taj prilog istinit ili neistinit. To su doista stvari koje su odavno riješene praksom Europskog suda za ljudska prava.

Problem je sigurno i u neujednačnoj primjeni zakona pa su relativno česte situacije da, na primjer, različiti županijski sudovi, u bitno sličnim situacijama, donose različite odluke ili da niži sudovi donose odluke koje su u suprotnosti s ranijim stavovima Vrhovnog ili Ustavnog suda.

Poslovni savjetnik: Koliko 'slapp tužbe' uništavaju i otežavaju rad hrvatskih medija i novinara, a koliko pak srozavaju samo pravosuđe?

Sigurno otežavaju rad medija i novinara jer uzrokuju ozbiljne vremenske i financijske izdatke, a to onda, u konačnici, može dovesti do autocenzure, što bi bio najveći poraz društva. Najteže je sigurno neprofitnim medijima, freelance novinarima, aktivistima i zviždačima koji uglavnom nemaju financijsku potporu za kontinuiranu i kvalitetnu pravnu pomoć, a pogotovo za plaćanje eventualnih odšteta. Njima je to doslovno i egzistencijalno pitanje. 

Nisam sigurna da je ispravno reći da SLAPP tužbe srozavaju pravosuđe, s obzirom da, prema važećim zakonima i sudskoj praksi, sudovi nemaju dovoljno dobre i jasne mehanizme odlučiti da neće postupati temeljem tužbe koja je podnesena. Postoje neki mehanizmi koje bi sudovi mogli češće koristiti, kako bi ranije rješavali SLAPP tužbe, ali to očito nije uobičajeno u našoj sudskoj praksi i to je dio na kojem treba raditi. A

Ne bih teret ovdje stavila na sudove nego primarno na SLAPP tužitelje koji svjesno pokreću neosnovane postupke, sa svrhom da zastraše i ugroze osobe koje javno progovaraju o važnim društvenim temama. Sudovi su tu sredstvo koje ponekad sigurno može bolje reagirati, ali i dalje sredstvo, jer se radi i o zloupotrebi pravosudnog sustava.

Poslovni savjetnik:  Nije li za vas pravnicu ironično da su najveći serijski tužitelji novinara u Hrvatskoj – hrvatski suci?

Teško mi je reći jesu li najveći, ali tužbe koje su pojedini suci pokrenuli protiv medija, doista su izazvale pozornost i hrvatske i međunarodne javnosti i stvaraju takvu percepciju. Suci, kao i sve druge osobe koje obavljaju javni posao, moraju biti svjesni da njihov javni rad podliježe preispitivanju i kritici javnosti i medija. Postoji razlog zašto su glavne rasprave u pravilu javne i zašto se presude javno objavljuju.

Vjerujem da mnogima možda nije ugodno da se njihov rad javno preispituje, ali svatko tko je odabrao takvu vrstu posla, preuzimajući odgovornost i utjecaj koji s tim dolaze, mora moći prihvatiti i otrpjeti kritiku.

Točno je, naravno, i da trebamo težiti uspostavi povjerenja u pravosuđe, ali to povjerenje mora biti zasluženo i ne može se podrazumijevati, posebno ne u okolnostima kada građani, prema svim dostupnim istraživanjima, duboko sumnjaju u pravosuđe. 

Poslovni savjetnik: Pred dvije godine ste izabrani u ekspertnu skupinu Europske komisije za Slapp. Što ste im nedavno ove godine poručili, odnosno kakvo je stanje, gore ili bolje nego prije par godina?

Teško mi je procijeniti jer je broj predmeta otprilike cijelo vrijeme na sličnim razinama. Ako bih morala nešto reći, rekla bih da je situacija nešto bolja, s obzirom da smo sada u fazi da se o tom problemu ipak puno javno govori i SLAPP je postao predmet ozbiljne javne rasprave i u Hrvatskoj i u EU. Možda se u ovom trenutku ne čini pretjerano značajnim, ali donošenje prijedloga Anti SLAPP direktive i Preporuka, sigurno je stavilo fokus na problem o kojem se do prije par godina uopće nije razgovaralo.

Velike zasluge za to treba priznati i Hrvatskom novinarskom društvu i drugim organizacijama civilnog društva koje su napravile malo čudo u stavljanju ove teme na dnevni red. Čini mi se da je svakom potencijalnom SLAPP tužitelju sada ipak malo teže odlučiti se za takav postupak.

Poslovni savjetnik: Kao odvjetnica praktičarka, što biste vi promijenili u vezi hrvatskog pravosuđa kako bi ono postalo efikasnije?

To je jako ozbiljna tema i nisam sigurna mogu li na to pitanje odgovoriti iz nekog drugog kuta, osim iz odvjetničkog, a sigurna sam da to nije jedina dimenzija. Ono što svi vidimo kao probleme su predugo trajanje postupaka i neujednačenost sudske prakse, što dovodi do velike pravne nesigurnosti. Problem je sigurno i nisko povjerenje u pravosuđe, pri čemu je skoro i nebitno je li to nepovjerenje opravdano ili nije, ali čim postoji u ovim razmjerima jako je bitan faktor.

Mislim da bi puno trebalo raditi i na ulaganjima u suce, kao ljude koji nose cijeli sustav, u njihove prihode, motivaciju i znanje.

Meni jako smeta i pretjerana doza formalizma, u cijelom pravosudnom aparatu, gdje često zbog inzistiranja na formi, čak i kad je to nepotrebno, ne riješavamo bit problema.

Poslovni savjetnik: Za koji biste vaš slučaj željeli da je završio drugačije i zašto?

Sigurno je bilo predmeta u kojima nisam bila zadovoljna sudskim odlukama, ali u većini njih i dalje ustrajemo s redovnim i izvanrednim pravnim lijekovima pa se i dalje nadam boljim ishodima.

Jedan od njih je, na primjer, slučaj u kojem je jedan bivši član Vlade RH tužio medij, radi objave fotografije s javnog prosvjeda, na kojoj je bio prikazan transparent koji je smatrao uvredljivim. Sud je donio pravomoćnu odluku prema kojoj je medij dužan platiti odštetu, ali sigurna sam da presuda nije ispravna i očekujem da će ustavna tužba biti usvojena.

Od predmeta koji imaju neku širu društvenu važnost, u konačnici su svi završeni u korist osoba koje sam zastupala. Za neke od tih predmeta, uspjeh je podrazumijevao i veliko iscrpljivanje pravnim lijekovima, ali rezultat je zasad dobar. Često sam nezadovoljna brzinom kojom se nešto odvija, posebno kada se radi o situacijama u kojima su u pitanju egzistencije, ali to, u ovom trenutku, pokušavam prihvatiti kao zadanu okolnost jer je van mog utjecaja.

Poslovni savjetnik: Postoje li neki slučajevi na kojima trenutno radite, a koji bi mogli biti od interesa za javnost?

Predmeti na kojima radim uglavnom su zanimljivi javnosti jer se često odnose na javne osobe i na pitanja koja su društveno važna pa su mediji o njima uglavnom ranije izvještavali. Ne mislim da bi, sa stajališta odvjetničke etike, bilo korektno da javno govorim o predmetima na kojima trenutno radim, bez konzultacije s klijentima.

Poslovni savjetnik: Imate li neke savjete za mlade ljude koji žele postati odvjetnici i raditi u pravosuđu?

Da odabiru odvjetništvo svjesni da se radi o lijepom, ali jako zahtjevnom zanimanju, koje stalno i doživotno traži puno vremena, ulaganja i učenja. Teški predmeti, a takvih je puno, uzrokuju i veliki emocionalni angažman koji je nekad teško nositi. S druge strane, ako ga nema, rezultati uglavnom nisu jednako dobri, a teško je pronaći ravnotežu. Često postoji predodžba koja odvjetništvo vidi kao romantizirane rasprave u sudnici ili pregovore za staklenim stolovima, ali to je manji dio posla. Većina je učenje, čitanje propisa, stučne literature i sudske prakse. Finalni rezultat, koji se vidi tek nekad kasnije u sudnici ili za nekim stolom, rezultat je sati i sati rada za uredskim stolom. Uglavnom, težak posao s velikim osjećajem zadovoljstva, kada uspijemo ostvariti prava ili zaštiti interese klijenata. Osim toga, najvažniji je jedan vrlo praktičan savjet – da se ne upuštaju u niti jedan postupak ako nisu vrlo temeljito istražili sudsku praksu.      

Poslovni savjetnik: Koji su vaši planovi za budućnost?

I dalje se često lomim u planiranju profesionalne budućnosti. Svašta bih još htjela raditi i naučiti, ali do sada se pokazalo da me posao više nosio, nego što sam svjesno donosila neke odluke. Ali pretpostavljam da vas uspije odnijeti samo u onom smjeru u kojem i želite ići. Svjesna sam da to nije idealno sa stajališta upravljanja, ali tako je kako je. Sigurno bih voljela nastaviti s edukacijama u pravnim područjima koja volim, možda čak i u formalnom smislu, na nekom sveučilištu, ali trenutno sam u poziciji da za to nemam vremena. Uglavnom, posao i učenje, kao i dosad.    

Za izdanja Business Media Group-e, Poslovni savjetnik i Udruga.hr razgovarao novinar Goran Jungvirth

Fotografije: Irena Sinković