Prve rasprave o ekonomiji u povijesti bile su etičke, pa i teološke. Tako je bilo od pred antičkih vremena pa do XV stoljeća. Pitanje trgovine, kamata i bogatstva uglavnom su analizirana u etičkim okvirima. Ta pitanja su aktualna i danas. Ona proizlaze, ne samo iz uvjeta poslovanja, nego iz prirode čovjeka, za koju veliki broj filozofa kaže da se od postanka čovjeka nije promijenila.

Problem s kreditima u švicarcima izazvao je snažne polemike u hrvatskoj i bh javnosti. Gdje je po vašem mišljenju temeljni izvor problema i na koji način riješiti ovo pitanje?
Temeljni izvor problema je zapravo u monetarnom suverenitetu. Suvremeni svijet se razvio na dvije stvari: suverenoj državi i vlastitom novcu. Prema Westfalskim sporazumima iz 1648. godine, vlada može na svom teritoriju organizirati društvo i ekonomiju kako je u njezinom najboljem interesu, bez bilo kakvih miješanja izvana. To je, dakle, prvi element koji je omogućio da se država organizira u skladu s vlastitom tradicijom, kulturom, specifičnostima, da se alociraju proizvodni resursi, izgradi infrastruktura, podigne sigurnost, izgradi sustav obrazovanja i zdravstvene zaštite. Drugi element je vlastiti novac, kojim se podmazuje razvoj gospodarstva i kojim upravljate u skladu s nacionalnim ciljevima. Deviznom klauzulom vi ste uveli tuđu valutu da obavlja funkciju vlastitog novca, i time ste nacionalnom novcu nad kojim imate kontrolu oduzeli glavnu funkciju, narušili ste monetarni suverenitet i odrekli se najjače poluge ekonomskog razvoja i upravljanja državom.

A kako to funkcionira s ekonomske strane? Znači, ovdje se pojavio švicarski franak koji je manjim dijelom globalna valuta i valuta zemlje koja ima punu zaposlenost. Naime, kako bi ubrzala gospodarski razvoj Švicarska je pojeftinila kredite spustivši kamatnu stopu na 2 posto, a to je bila u mogućnosti jer ima visoku zaposlenost, male dugove i deficite. Odobravanjem kredita ne zarađujete puno, ali krediti će sigurno biti otplaćeni jer ljudi rade, tvornice rade. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kamatna stopa mora biti puno veća. Zašto? Zato što imamo velike deficite i veliku nezaposlenost. Ako nekomu date kredit, bilo poduzeću bilo državi, postoji velika vjerojatnost da ga neće vratiti, a vi tu vjerojatnost, odnosno rizik neplaćanja, morate uračunati u kamatnu stopu. Znači u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u tim vremenima, kamatne stope su morale biti od 8 do 10 posto. I mnogi ne bi mogli uzeti kredit. I sada, što se događa? S jedne strane, u globaliziranom svijetu gdje su financijske transakcije liberalizirane vi možete uzeti švicarski franak u Švicarskoj, donijeti ga u Hrvatsku ili BiH, tamo otplatiti kamate od 2 posto i ovdje plasirati kredite uz kamatnu stopu od 4-5 posto. To je ogromna razlika u cijeni. Velika zarada. Međutim, kamatna stopa od 4-5 posto ne odražava rizik poslovanja u Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj. Rizik poslovanja bi ovdje trebao biti između 8 i 10 posto. S druge strane, ljudi su, vidjevši da je kamatna stopa niska, uzimali kredite u švicarskim francima. Međutim, dosta tih ljudi je ostalo bez posla, ne zbog visoke kamate nego zbog druge ekonomske situacije, pa nisu bili u mogućnosti vraćati te kredite. Također, ljudi nisu zarađivali u švicarskim francima već u kunama ili konvertibilnim markama. Time ste kreirali potpuno virtualnu situaciju koja ne odgovara našoj stvarnosti. To je od početka bio zločin prema ovim državama, odnosno interes pojedinih ulagača koji su na taj način u kratkom roku sebi osigurali ekstra profite.

Najveći profiti velikih banaka koje posluju po čitavoj Europi nisu dolazili iz Italije, Njemačke ili Austrije. Najveći profiti su u kratkom roku dolazili iz tranzicijskih zemalja poput Mađarske, Češke, Hrvatske i Srbije, gdje su ujedno bili veliki rizici. Ovakvim ponašanjem banke su odsjekle granu na kojoj sjede. No, ja se ne brinem za njih, mene smeta što su uništili ljude ovdje. Dakle, valuta u domaćem prometu mora biti isključivo domaća valuta, kamatna stopa mora odražavati situaciju u domaćem gospodarstvu, a ne u Njemačkoj ili Švicarskoj. Na taj način dobivate automatske stabilizatore i regulatore ekonomske aktivnosti kroz novac. Znači, novac se ponaša kao najveći stimulator, regulator i stabilizator nacionalnog gospodarstva. U domaćim transakcijama to je kamata, u međunarodnim to je tečaj. Ako kamata ili tečaj ne odgovaraju realnoj situaciji u ekonomiji onda oni ne mogu obavljati svoju ulogu stabilizatora i regulatora privredne aktivnosti. Novac je slika nacionalnog gospodarstva. Loše gospodarstvo izaziva rast kamate, ali vi možete voditi selektivnu politiku, odnosno država može osigurati manju kamatnu stopu s ciljem razvoja pojedinih sektora. Tako se vodi politika. Dakle, rješenje je zabraniti deviznu klauzulu, specificirati štete koje je dosada devizna klauzula napravila i politički se dogovoriti kako te štete pokriti u sljedećih 30tak godina. Nacionalnu novčanu politiku uskladiti s nacionalnim ciljevima razvoja.

Zar dio odgovornosti ne bi trebao snositi i pojedinac, ipak se on sam odlučio na takav potez?
Ne, ovdje je sustav kriv. Naravno, vi živite u vremenu na koje ne možete utjecati i vi koristite za sebe najpovoljniju poziciju. Međutim, država vas mora zaštiti i od vas samih ako se zna da su neke transakcije prerizične, ako neki proizvodi mogu biti otrovni. Primjerice, brza vožnja, opasni lijekovi i hrana, i slično. To je temeljna uloga države koja se kroz povijesno iskustvo dograđuje, prije svega sigurnost vlastitih građana u najširem smislu riječi. Znači, to je isključivo odgovornost vlade i centralne banke. One su odgovorne jer je to bio sustavni pristup, a ne ad hoc igra. Vlada je odgovorna za ekonomiju, dok narodna banka mora štiti monetarni sustav. Ona je kreator domaćeg novca, konvertibilne marke ili kune, i njezin zadatak je da štiti svoj novac na svom teritoriju. Politike se vode s ciljem ostvarivanja nacionalnih ciljeva, rješavanja nacionalnih problema i zaštite sigurnosti države i vlastitih građana te svih ljudi na državnom teritoriju. Devizna klauzula je upad u monetarni sustav sa štetnim posljedicama i to je država trebala spriječiti, a sad treba riješiti uz najmanje društvene štete.

Može li u današnjem globaliziranom svijetu Centralna banka uopće biti suverena?
Da, može. Dok god imate valutu imate suverenitet. Nitko vama ne može nametnuti da koristite stranu valutu u domaćem prometu, kao nacionalni novac. U međunarodnom prometu da, odnosno u špekulativnim igrama strana valuta može biti roba. Vi možete kupovati franak ili euro, to vam nije zabranjeno, ali to nije funkcija novca. To je novac kao roba, a ne kao mjerilo vrijednosti. Novac vrši funkciju platežnog sredstva u domaćim transakcijama koje se izražavaju isključivo u domaćoj valuti. Znači novac, bez obzira kako izgledao, ili ne mora uopće fizički postojati, nije zlato, nije srebro. Primjerice, zna se da bosanska marka obavlja funkciju novca. Ugovori su u markama, kamata je markama, plaćanja se knjiže u markama. Druga je stvar kada novac ima unutrašnju vrijednost, a ljudi to zamjenjuju. Dok je novac bio zlato, onda je on imao unutrašnju vrijednost. Današnji novac nema unutrašnje vrijednosti. Vi kažete, u domaćim transakcijama sve se obavlja u domaćoj valuti. Tako je u Americi platežno sredstvo dolar, u Engleskoj funta, u Japanu jen i u Njemačkoj euro. Naravno, vi kao pojedinac, poduzeće ili država možete kupovati euro ili franak kao robu s ciljem špekulacije na isti način kao što kupujete zlato, kuću ili brod računajući da ćete ga sutra prodati skuplje, ili u neke druge svrhe. To je vaše pravo. Međutim, to je za vas roba, to nije novac. Dakle, deviza je roba, a novac je samo ono što zakonodavac kaže da je novac, iako ne mora fizički postojati. Naše politike to još uvijek nisu shvatile. To je očito bilo u nečijem interesu, što predstavlja jednu vrstu pljačke naših naroda.

Je li Amerika u balonu?
Uvijek je. To je kao kad mačak lovi svoj rep i ne može ga uloviti, ali se penje gore. Kada gledate Dow Jones, on je na početku krize bio na razini od 12 tisuća bodova, pa je u krizi pao na 8 tisuća i sada je oko 17.000 bodova. Američka ekonomija je u tom periodu rasla samo 2-3 posto, dok su cijene dionica narasle oko 50 posto. Neki mali balon jeste vidljiv, ali to se ne može promatrati tako jednostavno, morate gledati i druge elemente. Amerika trenutno bilježi najveću zaposlenost u povijesti, mislim samo negdje oko 5 posto nezaposlenost, što je teoretski puna zaposlenost. Imajući to u vidu, Amerika ima stabilne kondicije u realnoj ekonomiji. Rast proizvodnje će ove godine biti iznad 2 posto što to nije usporedivo s Hrvatskom ili BiH. BDP po glavi stanovnika u Americi iznosi oko 40.000 eura što je 4 puta veća proizvodnja po čovjeku nego u Hrvatskoj gdje je BDP po glavi stanovnika 10 tisuća eura. Prema tomu, njihov rast od dva posto je 4 puta veći nego isti postotni rast u Hrvatskoj ili 7-8 puta nego u BiH. Mi moramo imati stopu rasta od 5-6 posto da sustižemo Ameriku i druge razvijene zemlje. Dakle, ukoliko u Americi dođe do pucanja balona to se neće pretjerano osjetiti u realnoj ekonomiji jer se gospodarstvo nalazi u dobroj formi pa će samo špekulanti izgubiti. Oni koji su kupili dionice za 17 dolara pa ih prodali po 16 dolara jednostavno nisu dobro trgovali. Kriza nastaje onda kada se pucanje burzovnog balona osjeti u proizvodnji i zaposlenosti, a primjer toga je bio balon tržišta nekretnina iz 2008. godine. Ljudi su krenuli špekulirati, kupovali su stanove na kredit bez adekvatne kreditne sposobnosti, a onda kada više nisu mogli otplaćivati stanove urušio se cijeli sustav. Ako i dođe do pucanja balona ili neke druge krize to neće značajnije utjecati na BiH i Hrvatsku, jer mi imamo puno snažnije vlastite izvore krize.

Zar implozija špekulativnog balona ne bi utjecala na kupovnu moć Amerikanaca imajući u vidu da je tamo mnogo veća kultura investiranja, odnosno mnogi individualni investitori sudjeluju na tržištu kapitala?
Naravno da bi utjecala, ali u puno manjoj mjeri budući da Amerika ima veliku zaposlenost i efikasno gospodarstvo. To je sve povezano, ali ja u ovom trenutku ne vidim da bi se u 2016. godini mogla dogoditi kriza u Americi, baš zbog te pune zaposlenosti i dobre proizvodnje koja bi ove godine trebala rasti oko 2 posto. Naravno postoji taj vanjski dug koji je na razini od oko 110 posto BDP-a, ali uz punu zaposlenost i solidnu stopu rasta i on će usporiti. S druge strane, ovo je vrijeme Amerike, Pax Americana, i tako će vjerojatno biti još najmanje narednih pedesetak godina. Želim reći Amerika je danas najpametnija i najjača država. Najjača je zato što okuplja i koncentrira pamet i svako znanje.

Trenutno je Europa pod velikim pritiskom izbjeglica. Kakav to efekt dugoročno može ostaviti na tržište rada i cjelokupnu ekonomiju EU?
To je više geopolitičko pitanje koje nije samo europsko, već i globalno. Tu se lome interesi velikih sila poput Rusije, Amerike i Njemačke, ali i Kine koja sebi pravi prostor da uđe na Pacifik i kinesko more. Ja bih rekao da se nalazimo u situaciji gdje su se iscrpile mirnodopske posljedice drugog svjetskog rata. Granice u Europi su određene nakon prvog svjetskog rata, a odnos političke moći je određen nakon drugog svjetskog rata. No, to se sada promijenilo. Poslije drugog svjetskog rata glavne sile su bile Amerika i Engleska, dok su gubitnici bili Njemačka, Japan i drugi saveznici fašističkog nasljeđa. Kina je bila nerazvijena, a Indiju i Brazil nitko nije ni primjećivao. To je bio odnos ekonomske moći koji se odražavao na političku moć. Kada gledate današnji odnos ekonomske moći, Amerika je i dalje najjača, Japan je na drugom mjestu, Kina je treća, Njemačka je na četvrtom i Indija na petom mjestu. Dakle, odnos ekonomskih snaga se promijenio i vrši pritisak na odnos političkih snaga. Primjerice, Njemačka i Japan nisu u Vijeću sigurnosti kao vrhovnom tijelu zemaljske kugle, uvjetno rečeno, a zapravo o njima značajno ovisi razvoj tog svijeta. Tako da je došlo do sukoba ekonomske i političke moći. De facto, granice na Bliskom Istoku koje su vrijedile nakon prvog svjetskog rata te politička i ekonomska organizacija svijeta poslije drugog svjetskog rata sada su došle svom kraju. Nalazimo se pred jednom velikom promjenom, a oni koji imaju jake pozicije ne misle ih na miran način prepustiti. Ovo što se sada događa sa sjevernom Afrikom, Afganistanom i Iranom je zapravo preslagivanje svijeta, odnosno borba za političku moć koja odgovara ekonomskoj moći. U takvoj situaciji najviše stradaju narodi Libije, Alžira, Egipta, Sirije, Afganistana, Iraka, pa i Ukrajine. Oni plaćaju tu cijenu.

Kao posljedica takvih kretanja pred vratima Europe je val od 8 do 10 milijuna izbjeglica, a to je ogroman pritisak. O geopolitičkim igrama ovisi da li će taj pritisak popustiti. Prema tome, to je prvenstveno geopolitičko, odnosno geoekonomsko pitanje. Pametne zemlje, poput Amerike, imaju politiku imigracije. Ona pušta i prima ljude koji čine ili će ubuduće činiti američku snagu. Primjerice, najveći dio američkih izuma dolazi od ljudi koji nisu rođeni u Americi. Na taj način Amerika selektira zdrave, obrazovane i mlade ljude koji razvijaju američko društvo. Slično radi Njemačka. To je jaka i pametna država koja ima organiziranu imigracijsku politiku, i za ovakve situacije. Druge europske zemlje ne. Primjerice, Francuska, koja je treća zemlja po jačini u Europi, ima problema s imigracijom zbog Alžirskog rata i nasljeđa, pa se očito ne zna nositi s time. Nijemci znaju i oni će od toga imati koristi. Vrlo pametno planiraju i točno znaju kakvi im ljudi trebaju, od mladih nogometaša do informatičara i tehnologa. Što se tiče nas, mi ne znamo ni što ćemo sa svojim ljudima, a kamoli sa Sirijcima i Afganistancima. Ni Hrvatska ni Bosna i Hercegovina nemaju organiziranu imigracijsku politiku, a u ovoj situaciji trebaju je imati. Neki broj izbjeglica ćemo primiti. Ne puno. Osim toga, kod nas je trošak asimilacije dosta velik. Prema tome, taj val izbjeglica se neće odraziti na naše socijalne, političke i religiozne probleme. Ne zbog toga što su ti ljudi loši ili zločesti već jednostavno zbog toga što mi nismo organizirana država.

Nije li, po Vama, problem Bliskog istoka predmet eksternih, čisto ekonomskih interesa svjetskih igrača, ili su tamošnja previranja prvenstveno potaknuta internim problemima?
U pitanju je geopolitika, a ne samo ekonomska moć. Englezi nemaju jaku ekonomsku moć ali političku da, jer imaju najbolju obavještajnu službu na svijetu i veliko i dugačko iskustvo u vođenju međunarodne politike. U drugom svjetskom ratu Rusi su dali ljude, Amerikanci tehnologiju, a Englezi obavještajne podatke. Amerikanci imaju velike dugove, ali imaju i veliku moć zbog koje je dolar još uvijek najsigurnije utočište. Problem Bliskog istoka ima, kao i obično veliki problemi, više izvora. Kao prvo interesi velikih sila, kao drugo razvoj informatičke tehnologije što je promijenilo strukturu i ponašanje bliskoistočnih društava, kao treće, prekrajanje političke karte svijeta i promjena snaga na svjetskoj sceni …

Ima li kapitalizam rok trajanja? Ili bolje rečeno, je li ikada postojao?
Ima, povijest to pokazuje. Prvo je postojalo robovlasničko društvo pa su se robovi pobunili i nestalo je robovlasništvo, ali robovi nisu postali vlasnici. Onda je bio feudalizam u kojem su se kmetovi borili protiv feudalaca. Feudalizam propao a kmetovi nisu preuzeli državu. Sad su na snazi kapitalizam i tehnologija protiv kojih se radnici bore, ali vjerojatno neće preuzeti vlast. Dakle, kada pogledamo povijest, i regionalno i funkcionalno, ono što je stalno je promjena. Civilizacije su rođene na sredozemlju, odnosno tu je nastalo pismo, pravo, tehnologija, država i politika, a onda se to polako prenosilo na kontinentalnu Europu, a od 15 stoljeća pomjeralo od Europe prema Americi. Danas se to pomiče prema Aziji, Kini, a u posljednje vrijeme, čini mi se i prema Africi. Tako je i sa sustavom političke dominacije, on se mijenja cijelo vrijeme, samo što su dugačka razdoblja promjena. Vi sad imate klice razvoja novog sustava, a kakav će on biti, to nitko ne zna. Recimo, u kapitalizmu je vlasništvo bilo nad kapitalom, tvornicama, novcem i energentima. Kapitalistička civilizacija je imala svoju tehnologiju, svoju organizaciju, svoju energiju i svoju ideologiju. Tehnologija je bila parni stroj, motor s unutarnjim sagorijevanjem, energija fosilna goriva, a ideologija kapitalistička, i to je sve skupa funkcioniralo. No, tehnologija se sada promijenila. Nije to više teška tehnologija poput strojeva nego nevidljiva tehnologija, energija nije više energija fosilnih goriva nego energija mozga,..itd… Pored toga treba imati u vidu da kapitalizam nije jedinstven. Ima više tipova kapitalizma: anglosaksonski, germanski, skandinavski, japanski, latinski, islamski, indijski, .. Svi oni imaju puno toga zajedničkog ali i različitog. I svi oni se postepeno mijenjaju zbog napretka tehnologije, promjene preferencija potrošača, promjene strukture društva, globalizacijskih procesa, promjena odnosa na svjetskoj ekonomskoj i političkoj sceni, itd. Ova velika kriza iz 2008. pokazala je velike slabosti, općenito, današnjeg kapitalizma i danas se mnogo radi na analizi potencijalnih izvora kriza u današnjem kapitalističkom sustavu. Za sada jasnih odgovora na buduće krize nema, ali svaka kriza je iskustvo više. Krize su „sveti gral“ ekonomske znanosti. Iz kriza se najviše nauči. I ovu krizu pametne i razvijene zemlje su vrlo brzo riješile zbog iskustva iz Velike depresije iz tridesetih godina prošlog stoljeća i tristotinjak manjih kriza koje su se dogodile u međuvremenu. Moja predviđanja su da će nacionalne država i sadašnji tipovi kapitalizma u više-manje u neizmijenjenom obliku opstati do kraja XXI stoljeća, ako ne bude nekih većih kataklizmi.

Povjerenje u kapitalizmu je ograničeno na povjerenje u solventnost i od solventnosti čini sadržaj i mjeru etičkog odnosa čime se 'moralni' koncepti dobrog i lošeg, povjerenja i nepovjerenja prevode u solventnost i nesolventnost. Postoji li mogućnost da u društvenom uređenju kapitalizma povjerenje postane uzajamnost, i ako da – na koji način?
Prve rasprave o ekonomiji u povijesti bile su etičke, pa i teološke. Tako je bilo od pred antičkih vremena pa do XV stoljeća. Pitanje trgovine, kamata i bogatstva uglavnom su analizirana u etičkim okvirima. Ta pitanja su aktualna i danas. Ona proizlaze, ne samo iz uvjeta poslovanja, nego iz prirode čovjeka, za koju veliki broj filozofa kaže da se od postanka čovjeka nije promijenila. O tome pišu najstarija djela (Hesiod), Biblija, itd. Jedan od najvećih grijeha čovjeka su pohlepa i oholost. Oni su izvori svih financijskih i ekonomskih kriza i suvremenog doba, proteklih dvjestotinjak godina, pa tako i solventnosti odnosno, nesolventnosti. Tehnički to se može dogoditi na različite načine, ali uvijek u pozadini stoji odgovornost ili neodgovornost prema suradniku, poslovnom partneru, sustavu, a prije svega prema čovjeku. Suvremena društva dostignuti nivo morala kodificiraju u zakonske odredbe. Iako je moralno ispuniti ugovornu obvezu, što danas većina ljudi na zemlji zna, ipak se to napiše u zakon sa sankcijama za ne ispunjenje obveza. I kapitalizam to rješava na taj način, zakonski i sudskim sankcijama. U razvijenim društvima, prije nego dođe do primjene zakona, razne udruge, komore i njihovi članovi se međusobno obavještavaju, a s nekorektnim poduzetnicima se nakon tih informacija prestaje poslovati. Može se reći da se opća svijest o moralnosti ponašanja u cjelokupnom životu, tako i u poslovanju, prenose u zakone i institucije za zaštitu zakonitosti. Povjerenje se i u kapitalizmu diglo do određenog nivoa, ali ne samo zbog razvoja kapitalizma kao načina gospodarenja, nego zbog ukupnog razvoja svijesti društva u kojem su ekonomske aktivnosti jedan od sastavnih dijelova ljudskih aktivnosti. Unatoč tome, pohlepa i oholost ostaju trajne karakteristike ljudi.

Gledano historiografski i praktično iskustveno, u temelju ekonomije nije razmjena nego asimetričan odnos moći vjerovnik-dužnik. Vaš komentar života pojedinca u dugu, filozofski aspekti istoga i posljedične moralne implikacije.
Postoje različiti odnosi između vjerovnika i dužnika. Dva ekstremna slučaju su monopol i monopson. U slučaju monopola, tj. kad postoji samo jedan (ili oligopol-nekolicina) prodavatelj, on diktira uvjete suradnje, cijene i uvjete plaćanja. Kupac nema izbora, mora prihvatiti nametnute uvjete ili izići iz posla. Druga situacije je kad postoji samo jedan kupac (monopson). Tada on diktira uvjete. U oba slučaja je asimetričan i nepravedan odnos. Kad su ti odnosi vidljivi i neizbježni, tada regulaciju tih odnosa uređuje država. Međutim, puno štetniji, za poduzetnike i za razvoj tržišta i gospodarstva su nevidljive tržišne dominacije ili one koje zakonom nisu obuhvaćene. Tada dolazi do zloupotrebe tržišne pozicije s štetama za pojedine poduzetnike i za cijelo gospodarstvo. Različita „tržišna“ pozicija ne mora doći samo iz ekonomske moći ona može doći i iz političke i vojne moći, što je kroz povijest i bio najčešći slučaj. Sjetimo se samo osvajanja, porobljavanja i kolonijalizma. U prijašnja vremena radilo se o geopolitici, tj zastava (vojska) ide ispred trgovine, tj. najprije vojska osvoji teritoriju i onda nametne uvjete trgovanja, a danas se više radi o geoekonomici, gdje se politički ciljevi ostvaruju ekonomskim instrumentima. Slično je i kod pojedinca u odnosu vjerovnik-dužnik, banka-klijent. Banci je to svakodnevni posao i o tome razmišlja, organizira, nadzire 365 dana u godini. Klijent to radi par puta u svom životu i najčešće je potpuno nepripremljen za transakcije s bankom. Ukoliko ne postoji efikasan sustav zaštite, odnos vjerovnik-dužnik u mnogo slučajeva završi s dugoročnom štetom za dužnika. Najčešće je to neopravdano visok dug i život uz dug kroz duže razdoblje.

To nije samo financijsko i ekonomsko pitanje, nego je to pitanje o ukupnoj kvaliteti života i utjecaja na psihofizičku stabilnost osobe, utjecaj na njegovo zdravlje, na njegove radne sposobnosti, na njegovu familiju i okolinu. Konačna, osobna i društvena, cijena duga je puno veća nego što je njegova direktna financijska otplata. Zbog toga dugovi nisu samo osobna, nego i društveno pitanja. Jedan od ciljeva države blagostanja je i niski iznos relativnog osobnog duga, duga u odnosu na dohodak. U skladu s tim ciljem vodi se politika i radi zaštite donose se propisi. Novac nije samo, čak ni prvenstveno, ekonomsko dobro. On je izraz zajednice u cjelini. Odnos prema novcu pokazuje i odnos prema ljudima. Isto tako, nema novca bez povjerenja. Povjerenje dolazi iz mnogih izvora. Prihvaćanje novca je prihvaćanje kolektiviteta i načela solidarnosti. Nažalost, novac je izvor mnogih neugodnosti, problema i zala. Jedan je i dug. Novac je instrument kojim se preko duga podčinjavaju ljudi i cijeli narodi. Neke teorije govore da se novac i stvorio iz duga. Dug je s druge strane prisutan od postanka čovjeka do danas. Isus je razapet na križu da otkupi naše dugove. Tako da dug nije samo novčani fenomen, nego proizlazi iz odnosa među ljudima, iz odnosa ljudi prema prirodi, prema svemiru i Bogu.

www.manager.ba