Prema neoklasičnom modelu maksimalizacije profita pretpostavlja se da poduzeće posluje na najnižoj troškovnoj funkciji raspoloživoj za danu razinu ishoda. Za ovakvo poduzeće se kaže da je X-efikasno, odnosno operativno efikasno. Međutim, poduzeća se obično nalaze iznad svoje troškovne funkcije, ali i ispod svoje proizvodne funkcije, što znači da nisu niti tehnički, a niti ekonomski efikasna. Razloge pojave X-neefikasnosti moguće je tražiti u neodgovarajućem rješavanju problema principal-agent, kao i u oslabljenoj poticajnoj strukturi, posebice zbog nedostatka konkurentskih tržišnih silnica. Tako je pojava X-neefikasnosti posebice česta kod monopola i oligopola. Osim toga, agenti u okviru poduzeća mogu imati različite ciljeve, a koji ne uključuju ostvarivanje cilja tehničke i/ili ekonomske efikasnosti. Izvori X-neefikasnosti tako mogu biti pretjerano zapošljavanje, menadžerska nekompetentnost, tendencija menadžmenta da ulaže u pretjerano luksuzne urede i sl., nedostatak motivacije menadžmenta i zaposlenika zbog slabe konkurencije, ali i pritisak sindikata prema poduzećima da osiguraju plaće više od tržišnih.

Izvore X-neefikasnosti moguće je pronaći i u nekim, naizgled neočekivanim situacijama. Tehničku i ekonomsku efikasnost može unaprijediti proces istraživanja i razvoja. Ove procese obično pokreću velika poduzeća, najčešće multinacionalne kompanije, i to u industrijama sa značajnijom tržišnom moći.

Poduzeće također može otkupiti prava na inovaciju na određeno vrijeme, odnosno patent. Patent je pravo priznato na invenciju odnosno izum, a odnosi se na neki proizvod, postupak ili proces, postrojenje, dizajn ili novi materijal. Predstavlja oblik industrijskoga vlasništva. Drugim riječima, on predstavlja dozvolu kojom određeno tijelo države izumitelju daje pravo da se svojim pronalaskom koristi u komercijalne svrhe ili da ga nekome ustupi, odnosno proda.

Sekundarno tržište patenata kao izvor X-neefikasnosti

U posredovanju između vlasnika patenata, odnosno inovatora i poduzeća koja ih mogu i žele komercijalizirati pojavili su se entiteti koji su u američkoj praksi poznati kao PHC (engl. patent holding company), PAE (engl. patent assertion entity) ili NPE (engl. non-practicing entity). Njihovo djelovanje poprimilo je pejorativne epitete (poput engl. patent trolls) zbog brojnih kontroverza koje se vezuju uz njihov rad. No, njihova uloga u suštini nije negativna: oni mogu zastupati pojedince-inovatore, sveučilišne istraživačke laboratorije i sl. u pregovorima s poduzećima koja bi ih mogla primijeniti. Oni također mogu posredovati u situaciji kada neko poduzeće pokuša razviti neki proizvod, ali u tome ne uspije te zaključi da može pokušati povratiti dio izgubljene investicije na način da s poduzećem koje u tome može biti uspješnije dogovori prodaju prava i udio u profitu. Mnoga poduzeća godinama ulažu u proces istraživanja i razvoja, bez značajnijih rezultata.

Osim toga, poduzeća mogu razviti novi koncept proizvoda, ali prihod od prodaje ne može osigurati njihov opstanak. Stoga su u potrazi za gotovim rješenjima koja mogu osigurati brži i veći povrat na ulaganja. Poduzeća koja predstavljaju sekundarno tržište patenata mogu pomoći u tom procesu, a zarađuju na naknadi za svoje usluge. PHC su tako poduzeća koja posreduju između izumitelja i onih koji otkriće žele komercijalizirati, odnosno pretvoriti u inovaciju sklapanjem ugovora o licenciranju. Treba imati na umu da uspješno inoviranje podrazumijeva otkriće, odnosno tehnički uspjeh, zatim uspješno tržišno plasiranje te potom ekonomski uspjeh, odnosno tržišnu realizaciju neke vrijednosti.

Kontroverze se javljaju u situacijama kada ovi subjekti poduzeća optužuju za povredu patentnih prava te ih potom prisiljavaju da kupe prava na patent. Mnogi ovakvi subjekti se pretežno bave upravo ovakvim načinom poslovanja. Često kupuju patente bankrotiranih poduzeća, a onda tuže druga poduzeća tvrdeći da jedan od njihovih proizvoda krši prava patenta kojega su vlasnici. Pritom treba napomenuti da oni sami nemaju nikakvu namjeru komercijalizirati otkriće na kojem imaju patentnu zaštitu.

Velike tehnološke kompanije su najčešća meta ovakve prakse. Budući da ne prodaju proizvode ili usluge na kojima se patenti temelje, PH kompanije nisu podložne parnicama o kršenju patentnih prava. Takva ih situacija štiti od najvažnije obrambene strategije u takvim situacijama – protutužbe druge strane. Ovom trendu pridonijela je i sudska praksa u SAD-u koja je relativizirala pojam istinske novine te proširila djelokrug otkrića za koje je moguće dobiti patent. Tako su poduzeća dijelom onemogućena da na tržište plasiraju nove proizvode i usluge zbog prijetnje PH kompanija da ih tuže za povredu prava čak i zbog beznačajne sličnosti u svojstvima njihovih proizvoda i usluga.

Poduzeće koje je predmetom tužbe takvih entiteta može odabrati dva pristupa – angažirati odvjetnički ured kako bi se obranilo ili naprosto kupiti prava na patent. No, prije nego što krenu s tužbom, ovi entiteti često šalju pisma malim i srednjim poduzećima i prijete im tužbama za kršenje patentnih prava ako ne plate naknadu, često između jedne do dvije tisuće dolara po zaposleniku. Tako je, primjerice, poduzeće MPHJ poslalo prijeteća pisma na adrese više od 16.000 malih i srednjih poduzeća zahtijevajući od njih plaćanje licenčne naknade između 1.000 i 1.200 dolara po zaposleniku.

Budući da entiteti često ciljaju kompanije koje su slabije pravno pokrivene, takva poduzeća počinju više ulagati u pravno zastupanje nego u tehnološki razvoj, što nije racionalno. Pritom su posebno ugrožena poduzeća u nastajanju (engl. start-ups) koja nemaju sredstava za skupo parničenje pa se ili nagode ili odustaju od poslovanja. No, PHC-i ciljaju i na poduzeća koja su poznata po visokim razinama prihoda od prodaje, čak i ako oni ne proizlaze iz tehnologije koja je predmetom spora. Osim toga, pomno prate patentne prijave kako bi uočili da neko poduzeće razvija sličnu tehnologiju te potom kreću u napad slanjem prijetnji o tužbi. Naravno, napadaju i ona poduzeća koja nemaju novca za obranu i koja ovakvom tužbom mogu puno izgubiti s namjerom da time pokažu drugim poduzećima da im je bolje platiti i nagoditi se nego se sporiti.

U prilog tezi o dominaciji navedene prakse govori činjenica da takvi subjekti sve manje obavljaju ulogu posredovanja, već patente kupuju s namjerom da ih prodaju, često agresivnim pristupom. Takav se trend najbolje vidi u statistikama o sudskim predmetima. Dok je u razdoblju od 2005. do 2006. godine 37% parnica uključivalo kupljene patente, ta se brojka u razdoblju od 2011. do 2012. godine popela na 60%. Broj parnica rastao je eksponencijalno – oko 22% godišnje od 2004. godine. Budući da prihvaćanje ovakvih parnica ovisi o sucima, pojedine lokacije su se pokazale posebno atraktivne, poput suda u istočnom Teksasu koji je privukao preko 40% ovakvih parnica u SAD-u. Činjenica da su PH kompanije iz ovih procesa izašle kao pobjednici u gotovo 80% slučajeva također potiče poduzeća da se ili nagode ili kupe patente bez obzira na slabu utemeljenost tužbi.

Najčešće mete prijetnji i tužbi su proizvođači softvera s obzirom na teškoće u definiranju opsega kršenja patentnih prava, za razliku od patenata kemijskih spojeva, za koje je kršenje prava moguće jasnije definirati. Apple je kompanija koja je bila suočena s najviše takvih parnica, njih gotovo dvije stotine.

Velika poduzeća su posebno zanimljiva za PH kompanije jer one kupnjom slabih i neiskorištenih patenata tuže poduzeća čiji su proizvodi već duže na tržištu i traže da im se prizna vlasništvo nad pojedinim komponentama ili značajkama tih proizvoda. Korejski gigant Samsung je također čest gost sudova u Teksasu, što je značajno štetilo njihovom imidžu. Tako ovo poduzeće ulaže u unaprjeđenje odnosa s lokalnom zajednicom i sponzorira lokalna događanja budući da su lokalni stanovnici i potencijalni porotnici u sudskom procesu.

Naznake rješenja

Navedena praksa posredničkih subjekata na tržištu patenata ne potiče proces inoviranja te se može smatrati kršenjem zakona o zaštiti tržišnoga natjecanja. To  ukazuje na potrebu razmatranja pozicije svih interesno-utjecajnih grupa kako bi se razradio odgovarajući zakonodavni okvir kojim bi se poticao tehnološki razvoj i povećavalo društveno blagostanje. Zakonodavna rješenja trebaju biti usmjerena prema sprječavanju postupanja u lošoj vjeri. Tako se navedenim subjektima sve više nameće obveza detaljnoga specificiranja načina povrede patentnih prava, čime se smanjuje vjerojatnost za početak sudskoga procesa.

Jedno od rješenja izvan zakonodavnoga okvira može biti suradnja većega broja poduzeća pri razvoju patenata i stvaranju novih koncepata proizvoda. Osim toga, poduzeća koja se bave istraživanjem i razvojem trebaju neprestano motriti proces odobravanja novih patenata, kao i zahtjeve za odobravanjem patenata kako bi na vrijeme utvrdili mogu li njihova rješenja biti predmetom sudskoga spora. Također je moguće posegnuti za policom osiguranja koja će poduzeće štititi od mogućnosti slučajnoga kršenja patentnih prava. No, potrebno je i izmijeniti praksu davanja patenata na način da se patentnom priznaju vrijednosti visoke razine novosti, odnosno treba isključiti očita i poznata rješenja.

Kontroverzno djelovanje ovih subjekata veći je problem u SAD-u, nego u Europi zbog načina plaćanja odvjetničkih naknada. U SAD-u je na snazi tzv. „Američko pravilo“ prema kojemu svaka strana načelno snosi svoje odvjetničke troškove, dok je u EU-u na snazi tzv. „Englesko pravilo“, prema kojemu strana koja izgubi spor snosi sve odvjetničke troškove. Trošak obrane od tužbe za kršenje patentnih prava kreće se oko milijun dolara za pripremu suđenja pa sve do oko 2,5 milijuna do kraja postupka, čak i ako je postupak završio uspješnom obranom. S obzirom na visinu troška, kompanije se radije odlučuju na nagodbu koja može uključivati izdatak od nekoliko stotina tisuća dolara za kupnju patenta. Neizvjesnost postupka također ide u prilog odluci menadžmenta o nagodbi.

No, poduzete su i određene mjere radi suzbijanja ove nepovoljne prakse. Odluka Vrhovnoga suda u SAD-u 2014. godine u predmetu Octane Fitness, LLC protiv ICON Health&Fitness, Inc. predstavlja presedan prema kojemu stranka koja izgubi plaća sve odvjetničke troškove. Takva odluka sucima daje više slobode da odbiju neutemeljene zahtjeve. Ova odluka je i jedna od prepreka podnošenja novih tužbi. Odluka Vrhovnog suda je također onemogućila PH kompanije da za povredu patentnih prava podižu tužbe na bilo kojem saveznom sudu. Tako tuženi treba imati sjedište u državi u kojoj se tužba podiže ili tamo treba obavljati poslovne operacije. Na taj se način smanjio rizik podizanja tužbi za male poduzetnike, a posebno u istočnom Teksasu koji je postao meka za takvu praksu. Tužbama u toj regiji su i dalje izložena jedino poduzeća koja imaju maloprodaju po cijelom SAD-u.

Zaključak

Treba ukazati na činjenicu da stvaranje sekundarnoga tržišta patenata, odnosno efikasna organizacija vlasništva nad patentima ima značajne prednosti u smislu povećanja likvidnosti vlasništva nad patentima, što stvara poticaj daljnjem inoviranju. Kupovina patenata je također opcija koja može potaknuti daljnje inoviranje nekog subjekta kada se trenutno ne može naći poduzeće koje bi patent otkupilo i primijenilo. Stoga je unaprjeđenje zakonodavnoga okvira, odnosno regulacija djelovanja posredničkih poduzeća od presudne važnosti za daljnji tehnološki i gospodarski razvoj.

U SAD-u takvi pokušaji idu u pravcu donošenja Zakona o inovacijama kojima bi se ograničila šteta koju izazivaju patentni trolovi. Tako bi tužitelji trebali biti vrlo precizni u opisu patentnoga prava na koje se pozivaju, a priprema za sudski proces bi trebala biti ograničena kako bi se ograničili milijunski izdaci za tuženike, što ih tjera na nagodbu ili kupovinu patenta. Ovaj je zakon u Zastupničkom domu prošao uz veliku podršku, ali ga je stopirao vođa većine u Senatu. Do njegova donošenja, u obrani poduzeća protiv patentnih trolova stoji jedino Vrhovni sud. No, taj sud nikada nije u prilici odlučivati u parnicama koje podižu patentni trolovi te nije uključen u definiranje djelovanja takvih poduzeća. No, čini se da u ovakvim procesima Vrhovni sud čini odmak od svoje konzervativne i tradicionalističke prakse i postaje aktivist za prava dionika poduzetničke ekonomije. Treba imati na umu da uloga vrhovnoga suda nije donositi smjernice za regulacijsko djelovanje pa bi ovakvu praksu trebalo zamijeniti cjelovitijim zakonskim okvirom.

Može se zaključiti da, iako državni intervencionizam nije popularan i nerijetko izaziva suprotne učinke, država treba intervenirati kako bi zaštitila tržišne mehanizme i alokacijsku efikasnost. Tako disciplina regulacijska ekonomika izučava moguće razloge za državnu intervenciju u okviru tržišne ekonomije korištenjem različitih tipova regulacijske kontrole kako bi se ograničilo ponašanje poduzeća, odnosno privatnoga sektora. Pritom ispituje kakve posljedice takve intervencije mogu imati na efikasnost i društveno blagostanje. Čini se da u slučaju patentnih trolova Zakon o inovacijama treba biti donesen kako bi unaprijedilo kako društveno blagostanje poticanjem daljnjih inovacija, tako i efikasnost poslovanja poduzeća koja ulažu u poduzetnički razvoj. (ps/sm)