Industrija koja stvara managere (obrazovne institucije, gospodarski subjekti, političke stranke itd.) deklarativno se zalaže za stvaranje “dobrih” managera, držeći da je managerstvo predmet koji se može studirati i naučiti poput svih drugih vještina. To je samo djelomično točno. Učenje managerskih vještina nekome može jamčiti da bude uspješan u poslu koji radi, ali kako onda brojni manageri, bez ijedne minute obrazovanja u poslovnim školama, također “znaju” kako se radi?

Činjenica je (ne i pravilo) da što je niža razina obrazovanja onoga tko upravlja ljudima, lošiji su i rezultati vođenja ljudi. Većina ljudi nižeg obrazovanja ne želi (ili se boji) voditi ili zaposliti ljude koji znaju više od njih, teže prihvaćaju tehnološke inovacije, imaju problema u komunikaciji i skloniji su tradicionalnom, tzv. gastarbajterskom načinu razmišljanja (svi oko mene ljudi su koji me ne prihvaćaju i zavidni su mi, pa ako puno i naporno radim, odričem se svega i štedim, uštedjet ću dovoljno da sagradim kuću, kupim „ludi“ auto i tako svima pokažem da vrijedim). Što je obrazovna razina viša (osobito ako govorimo o obrazovanju u poslovnim školama u kojima prevladava pozitivni pristup upravljanju ljudima), veća je vjerojatnost da će takav manager znati da može očekivati dugoročno dobre rezultate samo ako ima dobar odnos s ljudima u grupi koju vodi.

Naziv “mikromanager” riječ je koja objašnjava kako svatko kreće od prvog koraka – od upravljanja samim (ili samom) sobom. U svojemu “mikrosvijetu” svatko je sam sebi manager i upravlja grupom koja ima jednoga člana – sebe. Stoga manager može biti dobar već sam po sebi i samome sebi. Da bi bio dobar, dovoljno je da se, za početak, dobro organizira, vodi i pazi sebe.

Nicolo Machiavelli nije se mučio pokušavajući boriti se s idejom o lošem upravljanju ljudima. On ga je jednostavno pretpostavio kao normalnu činjenicu. Uzeo je kao realnost činjenicu da ljudi rade i loše i dobre stvari pa je zato njegov savjet vladarima njegova doba glasio: „Okrutnost se može nazvati dobro primijenjenom (ako je dozvoljeno govoriti dobro o zlu) kad je primijenjena u jednom trenutku, iz potrebe da zaštitite sebe, a onda nije nastavljena, nego je ublažena koliko je to moguće”. On to naziva odlučnošću da dođete do cilja s najmanje žrtava, a Jack Welch „sustavom 20:70:10“.

Machiavelli u svojoj knjizi „Vladar“ nastavlja: „Loša je okrutnost ona koja nastaje kao mala i onda raste i razvija se s vremenom”. Koliko političara, poslovnih ljudi, članova obitelji i susjeda poznajete koji su prvo zlostavljali ljude oko sebe, a onda “narasli”, dobili političku i/ili financijsku snagu da upropaste veći broj ljudi, najčešće uz pomoć institucija društva? Zna li čovjek upravljati sobom, uz primjereno znanje o poslu koji radi i malo dobre komunikacije, znat će upravljati i drugima. I obrnuto, ako ne zna upravljati sobom, činjenica da na svojim uredskim vratima ima oznaku “glavni direktor” neće mu omogućiti da ostvari kvalitetnu komunikaciju s djelatnicima koji rade za njega.

Cijeli tekst pročitajte u novom časopisu Direktor, broj 4, travanj 2012.
Autor: prof. dr. sc. Saša Petar