U ranoj mladosti bio sam zainteresiran za aikido, kung fu i karate te opčinjen filmovima Bruce Leea. Puno godina kasnije, nakon semestra koji sam proveo kao gostujući profesor u Pekingu, posjet kultnom Shaolinu bio je ostvarenje mladenačkog sna.

Shaolin se na prvi pogled nimalo ne razlikuje od drugih budističkih svetišta smještenih na romantičnim obroncima kineskih planina, iako se njegovi redovnici bave sasvim neobičnim poslom, savladavanjem tajnih borilačkih vještina. Veliki majstor hrama Li Xiaolong ovako je znatiželjnicima objašnjavao temeljni cilj obuke svojih štićenika: „Mnogi misle da umjetnost borbe služi pobjeđivanju neprijatelja no upravo je obrnuto. Drevne borilačke vještine ponajprije su sredstvo upoznavanja samog sebe i pobjeđivanja neprijatelja u sebi“. Sve je u glavi!

Perspektiva mijenja sve

Jednom sam pitao studente tko od njih može hodati po katedri – dugačkom i čvrstom stolu od hrastovine, šezdesetak centimetara iznad razine parketa. Pitanje ih je nasmijalo, ali su se brzo složili da bi svi prisutni to mogli. „Jedino ne Pero, on je prije predavanja popio tri piva“, javio se dežurni šaljivdžija iz auditorija. Pretpostavimo da tu istu katedru podignemo između dva tornja Zagrebačke katedrale. Učinit ćemo što god je potrebno da tamo bude jednako čvrsta i stabilna kao i ovdje, jedino će oko i ispod nje biti praznina. Kad stanete na njen rub, pod vama će zjapiti rupa duboka stotinu metara. Tko bi mogao hodati po toj katedri tamo gore?

Zamislivši situaciju studenti jednoglasno odgovore: „Nitko!“. Pritom su iznosili razne razloge: „Bojim se visine, sigurno će mi se zavrtjeti u glavi“, „Što ako puhne vjetar ili nastane potres?“, „Padnem li, raspast ću se poput palačinke…“. „Možda bi se jedino Pero usudio“, doda na kraju isti šaljivdžija uz sveopći smijeh.

No nije li tu nešto čudno? Kako to da bi svi (osim Pere) mogli hodati po katedri ovdje u učionici, a nitko (osim Pere) to ne bi mogao na vrhu Katedrale? Objašnjenje se nameće samo od sebe i već smo ga spomenuli. Sve je u glavi! Ovdje u učionici vidimo se sigurnima kad to radimo. Možda možemo ispasti smiješni poskliznemo li se, zateturamo i padnemo, ali nam život nije u opasnosti. Tamo gore vidimo se u velikoj pogibelji i odmah se počnemo hraniti negativnim mislima. Od same pomisli da bismo mogli pasti, zatresu nam se koljena i srce nam siđe u pete. Tamo gore nitko od nas ne može učiniti ono što ovdje dolje može učiniti svatko.

Ipak, netko poput Pere čija kritičnost i zdravi razum su smanjeni zbog opijenosti pivom, možda bi se usudio. Odvažio bi se i cirkuski akrobat, zato što je uvježban, dovoljno je puta probao i uvjerio se iskustvom, praksom i vježbom da su obje situacije iste, ako ih takvima vidi.

Cijeli članak pročitajte u novom broju časopisa Direktora, broj 7/8, srpanj/kolovoz 2012.
Autor:  prof. dr. sc. Velimir Srića