Zamislimo skupinu prijatelja koja uvečer zabavu traži u karaoke baru. Tko će od njih prvi skupiti hrabrost, uzeti mikrofon u ruke i otpjevati pjesmu čitavom društvu? Hoće li to biti osoba koja ima najškolovaniji glas i najbolje je glazbeno obrazovana?

Vjerojatno ne! Školovani glazbenici svjesni su svojih vrlina i mana i prilično su samokritični. Zato će oklijevati da počnu pjevati i tražit će izgovore, boli ih grlo, neće moći izvesti visoki C, nisu dosta vježbali… Umjesto njih koji su sigurno kompetentniji, prva će zapjevati osoba koja je najmanje inhibirana u vezi s javnim nastupom i pjevanjem.

Njoj je svejedno hoće li nešto pogriješiti, spremna je pokušati i ne boji se neuspjeha. Njena percepcija vještina koje posjeduje dat će joj više hrabrosti od osobe čije su vještine zasigurno puno bolje. Dakle, prva osoba koja će pjevati u karaoke baru ne mora biti najsposobnija, ali mora biti najsamouvjerenija.

Isto vrijedi za najbolje šefove. Samouvjerenost počiva na uvjerenju da ćemo biti uspješni u situaciji u kojoj ćemo se naći. Naša osobnost utječe na naše ponašanje, a ono opet utječe na rezultate ili ishode. Što god radili, važno je da osjećamo efikasni u obavljanju tog posla. O tome govori pojam samo-efikasnost (Self-Efficacy). Radi se o procjeni sposobnosti da organiziramo i izvedemo potrebne akcije kako bi se ostvarili očekivani rezultati.

Ostatak teksta pročitajte klikom na pdf ikonu.

Autor: Velimir Srića
Izvor: Poslovni savjetnik