Jedno od važnih liderskih pravila možemo naučiti iz ljudske anatomije. Imamo dva uha i jedna usta, dakle dvostruko je važnije slušati nego govoriti.

Istočnjački je kralj poslao sina u hram da nauči biti dobar vladar. Umjesto da ga podučava, učitelj pošalje princa u šumu i zatraži da mu opiše što je tamo čuo. Princ nabroji pjesmu ptica, zavijanje vjetra, šum lišća i brundanje medvjeda. Učitelj nije bio zadovoljan te ga pošalje natrag da još sluša. Po povratku, princ opiše zvukove zujanja pčela, žuborenja potoka, savijanja mlade trave, ali učitelj još uvijek nije bio zadovoljan.

Princ ponovno ode u šumu i kad se nakon dugog vremena vratio, ispričao je učitelju kako je čuo zvuk cvijeta koji se otvara, zvuk sunca koje grije zemlju, zvuk trave koja pije jutarnju rosu. Na to učitelj reče da je konačno savladao vrlinu vladara, jer može čuti nečujno. Ta nova vještina omogućit će mu da sluša srca svojih podanika, a ne samo njihove riječi. Moći će čuti njihove prave osjećaje, mišljenja i želje, a ne samo ono što mu budu željeli pokazati i reći. 

Jedno od važnih liderskih pravila možemo naučiti iz ljudske anatomije. Imamo dva uha i jedna usta, dakle dvostruko je važnije slušati nego govoriti. No mi se često ponašamo upravo obrnuto.

Smatramo da je naš zadatak uvjeriti drugu osobu u naše stavove i to držimo glavnim ciljem komunikacije. Većina ljudi najviše voli slušati same sebe, a nedostaje im strpljenja i interesa slušati što govore drugi. Dobar vođa zna da je važno razviti vještinu uvjeravanja, ali je jednako važno biti spreman na slušanje suradnika. Tako može bolje razumjeti njihove stavove, doznati njihova mišljenja, primjedbe ili ideje. Zato je zlatno pravilo komunikacije: Prvo pokušaj shvatiti polazište osobe s kojom razgovaraš. Nakon toga bit će ti lakše objasniti svoj stav. 

Poznato je da menadžeri troše 70% vremena na razne oblike verbalnog komuniciranja sa svojim okruženjem. Od njih se očekuje da znaju efikasno govoriti i oblikovati misli, zahtjeve, naredbe ili savjete, da znaju uvjeriti članove svojeg tima. 

Kako uvjeriti druge? Govor treba biti slikovit i emotivan. Slikovitost znači da se u komunikaciji valja služiti primjerima, anegdotama, ilustracijama i iskustvima s kojima će se slušatelj poistovjetiti i koja će mu biti zanimljiva. Emotivnu komunikaciju doživljavamo jače i bolje pamtimo njene poruke. Čovjek koji govori da je sretan, mora zračiti emocijom sreće, kad je ljut, treba pokazati srdžbu, govori li o ozbiljnosti situacije, mora djelovati zabrinuto, kad prezentira ambiciozni plan, držanjem mora sugerirati samopouzdanost i pobjednički duh. 

U komunikaciji treba poticati na raspravu, pitanja i komentare. Povratna veza omogućuje da se bolje razumijemo i da provjerimo jesu li naše poruke pravilno shvaćene. Naša je kultura nesklona postavljanju pitanja. Iako narod kaže da, tko pita, taj ne skita, pretjerana znatiželja u nas se prije smatra manom nego vrlinom. 

Efikasni vođa će izbjegavati prebrzo komentiranje i prosuđivanje onoga što je rečeno. Mudraci i poglavice uvijek govore zadnji. Od njih se očekuje da zaokruže i osmisle komunikaciju. Zato ne valja srljati sa zaključcima. Šutnje su ponekad znakovitije od riječi, a tek s vremenom dojmovi se slegnu i stječe se točnije mišljenje o izgovorenom. 

Istraživanja su pokazala da se u komunikaciji dvije osobe licem u lice svega sedam posto poruke prenosi riječima. Većinu poruke govornik prenosi intonacijom, bojom glasa, izrazom lica, mimikom, držanjem tijela i upotrijebljenim gestama. Uspješni vođa komunicira verbalno i neverbalno, važno je kako drži tijelo, bitne su njegove geste i cjelokupni način ponašanja. Najbolje je reći da je sve što jesmo i sve što radimo komunikacija, ili to može postati.

Autor: Velimir Srića
www.velimirsrica.com