Drugi  je Hrvat koji je postao redovnim članom britanskog The Royal Society, u Edinburghu, nakon što je, prije više od 250 godina, Ruđer Bošković bio primljen u akademiju u Londonu. Objavio je brojne znanstvene radove, izdao desetak knjiga, dobio mnoge nagrade i jedan je od najcitiranijih znanstvenika svijeta. Cilj mu je popularizacija znanosti . On je Igor Rudan.

Čitali smo nedavno u hrvatskim medijima kako je tek nekolicina Hrvata uspjela ući u redovna članstva inozemnih akademija znanosti i umjetnosti, od kanadske i američke, preko njemačke, francuske, britanske i švedske, pa sve do australske. Vi se drugi Hrvat koji je postao redovnim članom britanskog The Royal Society, onoga u Edinburghu, nakon što je još prije više od 250 godina Ruđer Bošković bio primljen u akademiju u Londonu. Koliko je to bilo očekivano s vaše strane, i koliko vam znači?

Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, stotine tisuća Hrvata iselilo je u najrazvijenije zemlje svijeta. Izbor u redovno članstvo neke od nacionalnih akademija tih zemalja predstavlja najviše moguće priznanje za doprinos u novoj zajednici. Od tako velikog broja iseljenih Hrvata, njih tek desetak uspjelo je doseći ovakvu počast u zemljama u koje su doselili. Kad je nešto toliko rijetko, onda je vjerojatno i vrijedno. I onima koji su rođeni u najrazvijenijim zemljama izuzetno je teško postati članovima nacionalnih akademija; doseljenicima je to, naravno, još i kudikamo teže. Stoga mi je iznimno drago što su mediji u Hrvatskoj prepoznali kako u inozemstvu danas imamo i jednu vrhunsku „momčad“ znanstvenika, kao što redovito pratimo sve inozemne uspjehe naših sportaša. Zajedničko našim sportašima i znanstvenicima je što su se u inozemstvo otisnuli najčešće sami, uzdajući se isključivo u vlastite sposobnosti, te postigli rezultate u uvjetima svjetske konkurencije. Poznavajući rad naših akademika u inozemstvu, zajedničko im je što su posvetili karijere rješavanju važnih problema u svojim područjima. Nitko im pritom nije mogao jamčiti bilo kakav uspjeh, a kamoli ovakvo priznanje. Ono dolazi tek kao kasna posljedica rezultata golemog prethodnog truda, te takav izbor nitko ne može očekivati.

Objavili ste brojne znanstvene radove, njih sada već više od 500. Izdali ste i desetak knjiga, dobili mnoge nagrade; jedan ste od najcitiranijih znanstvenika svijeta, a baza Google Scholar pridružuje vam već više od 100.000 citata. No, koji biste projekt i koju nagradu posebno izdvojili?

Od projekata, najdraži mi je, naravno, "10.001 Dalmatinac". To je stoga što smo ga uspjeli razviti u poslijeratnoj Hrvatskoj, u gotovo nemogućim uvjetima, na mjestu gdje takav napredak u znanosti nitko ne bi očekivao. Naši znanstvenici, koji su uspjeli u inozemstvu, često su tamo odlazili već nakon diplome, na postdiplomsko usavršavanje, no ja sam prvih nekoliko godina svoje karijere proveo u Hrvatskoj. U zemlji, koja je zbog rata, izgubila konkurentnost u većini znanstvenih područja, uspio sam tada nekako umrežiti više od stotinu znanstvenika u području biomedicine, okupivši ih oko ideje razvoja nacionalne biobanke na hrvatskim otocima. Ta je biobanka trebala postati svjetski vrijedan resurs za genetska istraživanja. Zahvaljujući tom projektu, do danas smo u suradnji sa svjetskim znanstvenicima pronašli ulogu u zdravlju i bolesti za više od 2.000 ljudskih gena, te objavili preko 200 znanstvenih radova u vodećim svjetskim časopisima. Dijelom i zahvaljujući tom projektu, Sveučilište u Splitu uspelo se od međunarodno sasvim nevidljive akademske ustanove do prvih 500 do 700 na svjetskim ljestvicama. Među nagradama, pak, najdraža mi je tzv. "Chancellor's Award", dodijeljena za moj rad u području globalnog javnog zdravstva i doprinos smanjenju smrti djece u svijetu. Tu mi je nagradu 2012. godine u kraljevskoj palači Holyrood u Velikoj Britaniji dodijelila britanska princeza Anne, sestra princa Charlesa.

Da li ste mogli zamisliti kako će se vaša znanstvena karijera razvijati  u tom smjeru? U čemu je tajna vašeg uspjeha u znanosti?

Rekao bih kako je u podlozi praktično svih mojih rezultata prilično dobro razumijevanje toga gdje u cjelokupnom kontekstu znanosti postoji kritični manjak informacija. Nakon toga, nastojim kreativno pronaći načine kojima bi se do tih informacija ipak moglo doći, putem elegantno osmišljenih istraživanja.

Besmisleno je i pitati zašto ste se, s vašim referencama, na kraju odlučili za odlazak inozemstvo. Međutim, kako uspijevate uskladiti rad i privatan život na tolikim lokacijama?

Danas u znanosti morate trajno biti najbolji, kako biste mogli uvijek iznova dobivati podršku investitora. Bez značajnih financijskih sredstava danas je vrlo teško baviti se svjetski konkurentnom znanošću. Međutim, ako želite biti dobri u baš svim dimenzijama svog života, onda sigurno nećete moći biti najbolji niti u jednoj od njih. Za svaku ambiciju u nekom željenom smjeru, cijenu će trebati platiti u svim drugim područjima svog života. To je jednostavno tako, jer svi mi imamo samo jedan organizam, a dan nam svima traje 24 sata. Ulaganje vremena na jednoj strani odnosi nam mogućnosti na svima drugima. U svom poslu moram se usmjeriti na rezultat i ostajem na njega koncentriran dokle god je to potrebno, a za sve drugo uspijevam se brinuti tek kada mi to posao dopusti. Ali razumije se kako, kao i vrhunski sportaši ili manageri, i znanstvenici velikom usmjerenošću na svoj posao cijenu uspjeha moraju plaćati u svim drugim sferama. Možda bismo se zato, kao društvo, trebali zapitati zašto se uspjehom smatra nečije ekstremno angažiranje u samo jednom području, a ne slavi se i uspjeh ljudi koji su u svim područjima svog života postigli zadovoljavajuće rezultate, pa stoga vjerojatno lakše održavaju ravnotežu od "uspješnih" ljudi.

U nekoliko ste različitih medija popularizirali znanost. Na Facebooku pišete o znanosti gotovo svakodnevno, tamo ste stekli već tisuće pratitelja. U Večernjem listu pisali ste godinu dana tjednu kolumnu "21. stoljeće", a nedavno je taj dnevni list započeo i objavljivanje vašeg feljtona "Ljudski organizam" u 28 nastavaka. Krajem prošle godine, Hrvatska televizija prikazala je 11 nastavaka vaše dokumentarne serije "Preživljavanje: Priča o globalnom zdravlju". Uz sve to, izdali ste i dvije popularno-znanstvene knjige - "Točna boja neba" i "Zao zrak" – obadvije su bile među najprodavanijim knjigama u Hrvatskoj. Koji je od ta četiri medija, koja ste koristili, dao najbolje rezultate u popularizaciji znanosti i interakciju s publikom?

Mnogim je ljudima zabava danas znatno važnija od stjecanja novih znanja, pa su zabavljači svih vrsta znatno bolje plaćeni od gotovo bilo koje druge profesije. ​Veliko je pitanje za profesionalne znanstvenike, koji žele popularizirati znanstvene prodore koliko daleko smiju ići u zabavljanju svoje publike, kako bi im prenio znanstvene spoznaje, bez gubitka vlastitog kredibiliteta među ostalim kolegama? Takmičiti se za interes ljudi u konkurenciji današnje ponude zabave, koja se nudi u svim mogućim oblicima, nije nimalo lako. Izmišljene, lažne vijesti zanimljivije su od profesionalno napisanih. I pseudoznanost, koja vrvi izmišljotinama i netočnim interpretacijama, zabavnija je od mukotrpne i rigorozne znanosti. Lažne vijesti i pseudoznanstvene teorije pobijedit će u borbi za publiku, osim ako se ne počne strože provjeravati vjerodostojnost svega objavljenog. No, malo tko bi želio ograničavanje slobode mišljenja i izražaja na internetu. Stoga će masovna popularizacija napretka znanosti ostati teškom društvenom zadaćom sve dok većina svjetskog stanovništva ne bude dostatno obrazovana i osposobljena za kritičko razmišljanje.

Svatko tko je obišao velik broj država u današnjem svijetu, mogao je doći do zaključka kako države s najvećim udjelom obrazovanog stanovništva nastoje smanjiti podjele svih vrsta u društvu, promovirati toleranciju, u prvi plan stavljati pitanja svog ekonomskog razvoja, obrazovanja i zdravstvene zaštite, te planirati budućnost. Države, pak, u kojima je većina stanovništva nedovoljno obrazovana, nalik su jedna drugoj u svojim problemima - imaju neefikasne državne institucije, opterećene su podjelama u društvu, vladaju stalna napetost i politička nestabilnost, često i nasilje, ekonomija im stagnira ili nazaduje, a u prvom planu su često pitanja pripadnosti etničkim skupinama ili religijama, kao i usmjerenost na zbivanja u prošlosti.

Meni se učinilo kako u Hrvatskoj danas doista postoji velika potreba za popularizacijom znanosti, pogotovo među mladim ljudima koji tek trebaju donijeti svoje prve važne životne odluke. Veseli me što vidim kako nisam jedini, jer i drugi se naši znanstvenici sve više priključuju tom trendu. Moj je prvi pristup bio pridruživanje društvenoj meži, Facebooku, te gotovo svakodnevno pisanje o crticama iz svijeta znanosti. Prednost popularizacije znanosti putem socijalnih mreža je u stvaranju stalnog kruga čitatelja zainteresiranih za ove teme. Mana je, međutim, što u Hrvatskoj taj krug obuhvaća tek nekoliko tisuća ljudi ostavljajući 99.9% stanovništva izvan dosega takvih aktivnosti. Pritom, doseže čitatelje koji najčešće već imaju dobro obrazovanje, pa je time utjecaj na razinu znanja cjelokupnog društva o znanstvenim temama 21. stoljeća gotovo zanemariv.

Nadalje, moj drugi i usporedni pristup bio je pisanje tjedne kolumne za "Večernji list". Kolumna "21. stoljeće" u tiskanom i internetskom izdanju mogla je doseći i do 40.000 ljudi. Iako to zvuči kao prilično velik broj, ipak se radi tek o 1% stanovništva Hrvatske, uz 99% izvan dosega. Treći pristup bio je snimanje popularno-znanstvene serije "Preživljavanje: Priča o globalnom zdravlju". Zahvaljujem Hrvatskoj radioteleviziji što ju je prikazivala tijekom nekoliko tjedana. Seriju je pratilo i do 100.000 gledatelja, što je oko 3% ukupnog stanovništva Hrvatske, ali to i dalje ostavlja 97% stanovništva izvan dosega.

Četvrti pristup, od kojeg dugoročno možda i najviše očekujem, bio je objavljivanje popularno-znanstvenih knjiga. Krajem 2017. godine objavio sam knjigu „Točna boja neba“, čija tema su bile velike razlike u znanosti 21. stoljeća u odnosu na prethodno stoljeće. Knjiga je također nastojala pomoći mladim ljudima u planiranju karijere u novim uvjetima velike konkurentnosti. Zatim sam, krajem 2018., predstavio i drugu popularno-znanstvenu knjigu, „Zao zrak“. Ona je trebala prikazati napredak u medicini 21. stoljeća, te objasniti pozadinu više od stotinu Nobelovih nagrada u tom području na jednostavan način. Obje su knjige izdane na prilično ograničenom hrvatskom tržištu, te su putem knjižara i knjižnica već doprle do nekoliko tisuća zainteresiranih čitatelja, što se ne čini kao velik broj. Međutim, ovaj realan osvrt na sva četiri opisana pristupa ukazuje koliko je, zapravo, teško doseći značajniji broj stanovnika Hrvatske popularno-znanstvenim sadržajima - čak i kada u tome postoji značajna podrška vodećih tiskanih medija, državne televizije i vodećih nakladnika. Razumijevanje znanstvenog napretka ostvarenog u 21. stoljeću posebno je teško prenijeti ljudima srednje i starije dobi.

Stoga mi je tijekom ovih nastojanja postajala sve jasnija važnost školske lektire u osnovnom i srednjem obrazovanju. Njezino glavno obilježje je najširi mogući obuhvat stanovništva, jer lektirom se doseže čitava generacija. Ona pruža i jednakost prilike, jer sva djeca osnovnih i srednjih škola dobivaju priliku iskoristiti znanja stečena kroz lektiru u daljnjem životu. S obzirom na inspirirajući učinak najboljih popularno-znanstvenih knjiga današnjice, založio bih se za uvođenje što je moguće većeg broja tih knjiga, kao i drugih oblika kvalitetnih popularno-znanstvenih sadržaja, u hrvatske osnovne i srednje škole na svim razinama. Vjerujem kako bi takva mini-reforma školske lektire mogla imati vrlo velik i pozitivan učinak na konkurentnost naše djece u 21. stoljeću, uz relativno mala dodatna ulaganja u sam obrazovni sustav. Učinkovitost takve ciljane intervencije znatno bi nadmašila doseg većine ostalih pokušaja da se znanstveni prodori široko populariziraju u Hrvatskoj.

Koje su teme u dokumentarnoj seriji „Survival: The Story of Global Health“ privukle najviše pozornosti gledatelja?

Pokazalo se kako su gledatelji vrlo različito reagirali na desetak epizoda ove serije. Uvjerljivo je najgledanija bila epizoda koja je prikazala povijest velikih epidemija koje su kosile ljudsko stanovništvo tisućama godina. Neke su zarazne bolesti odnosile desetke milijuna života tijekom samo nekoliko mjeseci, poput "španjolske" gripe; druge su tijekom pisane povijesti ubile stotine milijuna ljudi, poput malarije, kuge i kolere; a neke vjerojatno i više od milijarde, poput velikih boginja. Iznimnu gledanost postigla je i epizoda o podrijetlu ljudske vrste, koja je uspjela preživjeti dok je barem desetak drugih ljudskih vrsta izumrlo. Popularne su bile i epizode o današnjim oblicima borbe protiv starenja, zatim o našim "privatnim" bolestima u starijoj životnoj dobi, te o budućnosti ljudske vrste i velikim problemima koji nas sve tek čekaju.