Jedan od najuspješnijih američkih poslovnih ljudi prošlog stoljeća, kralj čelika Andrew Carnegie, ovako je svojedobno objasnio visoku plaću svog potpredsjednika: Plaćam mu 100.000 dolara godišnje za ono što osobno uradi, a preostalih 400.000 dolara jer inspirira druge da rade.

Motivacija je jedna od najvažnijih riječi u rječniku rukovoditelja. Radi se o glavnom izvoru energije i snage, o nekoj vrsti „baterije“ koja nas pokreće u našim aktivnostima. Zato je vrijedno znati što više o tom fenomenu. Što nas pokreće da radimo to što radimo? U djetinjstvu nas motivira znatiželja, u razvojnom dobu nas motivira okolina, a to je država, porodica, škola, klub ili poduzeće. Sazrijevajući kao osobe, u stanju smo prepoznavati svoje potrebe i sami se motivirati. Naime, najbolja motivacija je samomotivacija. Ona počiva na spoznaji koliko nam je nešto važno, koliko vrijedi u to uložiti truda, što ćemo realizacijom neke akcije postići i koliko nam to uistinu vrijedi.

Radi se o jednostavnom pitanju «Što je u tome za mene?» ili «Gdje se ja vidim u tome?». Kad god suradnike želimo potaknuti da nešto urade bolje i da se posebno potrude, moramo se pitati zašto bi to oni željeli učiniti. Što će time dobiti. Većina šefova od suradnika dobije prosječan i skroman rezultat jer ih na nešto tjeraju umjesto da ih motiviraju i potaknu. Zamislimo da je svaki čovjek upravljiv s pet prekidača koji se mogu uključiti i pojačavati, poput regulatora glasnoće na danas već staromodnoj muzičkoj liniji. Motivaciju možemo slikovito zamisliti kao igru s tih pet prekidača kojima rukovoditelj kontrolira ponašanje članova svojeg tima.

Što vas pokreće?

Prvi prekidač je financijska stimulacija. Svi mi radimo zbog novca. Plati me više, radit ću bolje! Veća plaća motivirat će me na jače napore. Uvijek ima onih koji će reći: Ponude li mi veću plaću, odmah ću promijeniti posao. No za većinu postoji neka količina novca kojom će zadovoljiti materijalne potrebe pa će ih na povećani radni angažman stimulirati jedino neka druga potreba.

Neki ljudi će reći: Plaća je OK, ili plaća nije bogzna što, ali ja volim svoj posao zbog suradnika. Oni me cijene, poštuju i obasipaju pažnjom koja mi treba. Među njima se osjećam dobro. Niti za veću plaću ne bih ih napustio. Opisanoj je osobi najvažniji drugi prekidač koji se aktivira na ljubav, pažnju i pozitivnu emociju od strane suradnika i šefa. Radi se o ljudima koji najviše cijene harmonične odnose i pozitivne emocije koje doživljavaju na poslu. Njih ćete jače poticati lijepim riječima i osmjehom nego obećanjem povišice.

No svi nismo isti. Postoje i treći koji će reći: Plaća nije bogzna što, ljudi oko mene i njihove emocije prema meni nisu mi bitni, ali ovaj me posao privlači jer je siguran. Ni za kakvu plaću ili ljubav šefa i okoline ne bih ga mijenjao. Takva osoba najjače je motivirana trećim prekidačem, osjećajem stabilnosti, sigurnosti i izostanka brige o budućnosti. Njoj je važno da je našla posao na kojem će, bez potresa i neizvjesnosti, mirno dočekati mirovinu.

Četvrti prekidač aktivira se na odgovornost i važnost posla. Njime se motiviraju osobe koje vole imati što višu titulu ili čin, kojima je najvažnije biti na upravljačkom položaju, uživati poziciju i ugled koji proizlaze iz statusa. Proglasi me savjetnikom, potpredsjednikom, direktorom ili šefom, unaprijedi me, daj mi veću odgovornost i to će me motivirati na predani rad više od ikakve plaće, ljubavi suradnika ili sigurnosti.

Peti prekidač je najneobičniji od svih. Aktivira ga izazov.

Autor teksta: Velimir Srića

Izvor: Poslovni savjetnik br. 144

Ostatak teksta pročitajte klikom na PDF ikonu