Manageri se stalno trude naći „zvijezde“ – skupinu odličnih ljudi koja će im nositi tvrtku. A što je s „pljevom“? Nije li prioritet rješavati se i „balasta“ – onih slabijih koji koče dobre i samo koštaju tvrtku? Uzmete li danas jedan od ova dva smjera za prioritet – možda ćete pogriješiti. Ima bolji izbor... bolji nego prije!

Politika 10% prisilno najslabijih

 To „prije“ bilo je kad je svjetskim managerskim nebom „žario“ Jack Welch. Dvadeset je godina Welch vodio GE - General Electric (1981- 2001) i učinio kompaniju nezapamćeno uspješnom. U „20 Welchovih godina“ prihod je poletio sa 26,8 na 130 milijardi dolara na godinu, a tržišna kapitalizacija sa 14 na 410 milijardi dolara. Među prvima se sredinom 80-ih okrenuo jeftinijim izvorima rada, zašao u globalizaciju svega. Rastao je i imidž tvrtke, postala je „inventivna tvrtka No. 1 u svijetu“. Sve to dovelo je Welcha 1999. godine do titule „managera 20 stoljeća“ i bajkovite osobne zarade – zadnja mu je godišnja plaća u GE uoči rastanka bila četiri milijuna dolara. Zapažen po mnogim kreativnim zahvatima, Welch se još više spominje po svom kontraverznom modelu – „politici 10%“. Svake bi godine deset posto najslabijih djelatnika GE odlazilo iz tvrtke – otkazom. Možda i nisu bili toliko loši, bili su tek najslabiji u GE.

Zagovornici ideje brane Welcha navodeći kako je sustavno otpuštanje slabih (C skupina) tek jedan od „pragmatičnih“ putova održavanja ljudi „u dobroj formi“. A kritičari kažu: „Zašto bi se otpuštali radnici koji su pridonosili uspjehu tvrtke iz godine u godinu?“. Budući da su kod Welcha obvezatno postojali oni slabi, postojali su i najbolji ljudi. Taj drugi ekstremni pol – „A klasa“, njih 20%, dobivaju vrhunske plaće, komforne uvjete, bonuse, privilegije, sve što možemo zamisliti u višoj srednjoj i visokoj poslovnoj klasi. To goni GE i njezine HR managere u neprestanu žestoku potragu za najboljim stručnjacima i vrhunskim managerima na tržištu, otimanje od konkurencije, novačenje s fakulteta. 

Cijeli članak pročitajte u novom broju časopisa Direktor, ožujak 2012, broj 3, 
Autor: Goran Tudor