Roger Bannister, atletičar i liječnik neurolog pretrčao je milju u manje od četiri minute. Bilo je to 1954. godine Niste li znalac za atletiku ovaj podatak vam vjerojatno ne znači ništa.

Dodatna činjenica je da je Roger Bannister time oborio dotadašnji svjetski rekord. Međutim ni ovo ne bi bilo posebno zanimljivo da nisu upravo do tada svi eminentni znanstvenici i liječnici tvrdili kako je to jednostavno nemoguće. Tvrdili su, nemoguće je pretrčati jednu milju (a milja je oko 1609 metara) u manje od četiri minute. Objašnjavali su da je biološki gledano ljudsko tijelo tako građeno da nikako ne bi moglo podnijeti toliki napor.

No, Bannister je svjesno ignorirao sva ova uvjerenja te se je osim fizički i mentalno pripremio oboriti rekord. Bannister je očigledno bio je svjestan moći pozitivnog mentalnog stava, što je kod vrhunskih sportaša i danas presudno za pobjedu. Stvar možemo postaviti i ovako: Bi li se Bannister uopće usudio trenirati za taj pothvat, a zatim i otrčati presudnu utrku s takvim rezultatom, a da prethodno nije vjerovao kako je pretrčati milju za manje od četiri minute moguće? Teško, zar ne?

No ima tu još jedna zanimljiva stvar – njegov je rekord trajao samo četrdeset i šest dana, znači nekih mjesec i pol! Ni ovo ne bi bilo čudno da se točna vremena trčanja na jednu milju ne bilježe još od 1850. godine. Dakle, bilo je potrebno više od stotinu godina da bi se razbilo uvjerenje kako se milja ne može pretrčati za manje od četiri minute, a nakon toga bilo je potrebno svega mjesec i pol dana da to postane sasvim normalno.

Čim je jedan čovjek pokazao da to jest moguće i time opovrgao ustaljena uvjerenja, i drugi ljudi su povjerovali da je moguće i brana je bila probijena.

Prema dostupnim podacima, trenutni muški rekorder je Hicham El Guerrouj sa svojim vremenom 3:43.13, dok Sifan Hassan ima ženski rekord 4:12.33.

Kakve veze ima jedna milja ispod četiri minute s radom udruga?

Opravdano je pitati se kakve veze ima gornja priča s radom udruga? Ima, itekako. I to ne samo s radom udruga već sa svim ljudima i u svim branšama.

Kroz povijest ljudskog roda puno je primjera koji govore da se nešto smatralo nemogućim, a onda je postalo ne samo moguće, već sasvim uobičajeno. Pogledajte što je 1995. izrekao, napisao i potpisao Cliff Stoll, astronom, pisac, profesor (časopis Newsweek):

Vizionari vide budućnost radnika na daljinu, interaktivnih knjižnica i multimedijskih učionica. Govore o elektronskim sastancima gradskih vijeća i virtualnim zajednicama. Trgovina i poslovanje premjestit će se iz ureda i trgovačkih centara na mreže i modeme. A sloboda digitalnih mreža učinit će vladu demokratičnijom. Glupost.

Petnaest godina kasnije, 2010. i sam Stoll je priznao da je bio u zabludi. A pandemijska 2020. svima nam je pokazala što se sve može i donijela nam sve ovo što Cliff Stoll navodi kao glupost u svakodnevnim nevjerojatnim razmjerima.

A ako stručnjaci mogu ovako pogriješiti, što je s nama laicima? Čudesno je koliko je stvari koje smo smatrali nemogućima danas sasvim uobičajeno. Na primjer,

Jedan jeftini prijemnik, ništa veći od sata, omogućit će mu (telefonskom pretplatniku) da čuje na bilo kojem mjestu, na zemlji ili na moru, govor, glazbu s nekog drugog mjesta, bez obzira koliko je ono udaljeno“ Nikola Tesla (1919.), iz knjige Nenad Raos „Opasnost od mobitela

Pazite, bilo je to prije više od stotinu godina. Tesla nije pogriješio ni vezano uz cijenu tog prijemnika. Mogu se činiti skupima, ali kad pogledate što nam sve pametni mobiteli omogućuju, koštaju li zaista previše?

Danas znamo kako glas, sliku i informacije gotovo trenutno prenijeti na velike udaljenosti, ali ne znamo kako upravo ispečenu tortu (to jest materiju) jednim klikom poslati slavljeniku na kušanje. Nemoguće je. No, uvjerena sam da će za razviti takvu tehnologiju čovječanstvu trebati manje vremena nego što je trebalo da se od dimnih signala s brda na brdo prebacimo na mobitele.

Koja su vaša uvjerenja da je nešto nemoguće? Sigurno ih imate jer imamo ih svi. Na primjer, možda ste do sada organizirali konferencije ili neka druga događanja na kojima ste uspijevali skupiti stotinjak sudionika. Biste li na takvom događanju mogli imati petsto sudionika? Vjerojatno ćete reći ne, to je nemoguće, nema šanse da skupimo toliko. Ali, zašto ne? Postoje događanja koja organiziraju udruge na kojima se okupi preko petsto sudionika, a da nisu koncerti popularnih estradnih zvijezda. Umjesto ponavljati da je to u vašem slučaju nemoguće, produktivnije je postaviti si pitanje, što bi trebalo učiniti da to postane moguće? I onda se baciti u rješavanje jedne po jedne prepreke.

Možda u vašoj udruzi vlada uvjerenje da je s nekom tvrtkom nemoguće raditi, da je od nje nemoguće dobiti sponzorstvo ili donaciju. Međutim, nedavno ste čuli da je udruga koja se bavi sličnim stvarima kao i vi upravo s tom tvrtkom potpisala izdašan sponzorski ugovor. Sad više ne zvuči tako nemoguće, sad se pitate, a zašto ne bi i naša udruga pokušala?

Možda mislite da je nemoguće pronaći prostor za rad vaše udruge koji nećete morati plaćati, ili da niste dovoljno atraktivni nekom gostu predavaču pa da bi on pristao doći na vaše događanje, ili da si ne možete priuštiti platiti njegov uobičajeni honorar, a on neće pristati ispod toga jer nikad do sada nije. Ili da je nemoguće pronaći odgovarajuće volontere, ili da je nemoguće dobiti pristojan uredski namještaj koji je netko rashodovao i vi ga ne morate platiti…

Primjera je puno, i u poslovnom i u privatnom životu.

Nemoguće ili ne da mi se?

Napravite popis svojih uvjerenja da je nešto nemoguće i izazovite ih. Postavite si pitanje, a zašto ne? Tko kaže da je nemoguće? Tražite, i pronađite primjere da je to nekome uspjelo. Ne možete li pronaći identičan slučaj (a identični slučajevi zapravo ni ne postoje, svijet se mijenja, okolnosti se mijenjaju, svi smo mi različiti, svaka situacija je drugačija), pronađite nešto dovoljno slično. Ako ni toga nema, pronađite nešto različito, ali dovoljno inspirativno.

No oprez, zavirite pri tome duboko u svoju dušu. Kad kažete da je nešto nemoguće, što time zapravo mislite? Mislite li da se to ne može napraviti ili da vi to ne možete napraviti? Ili vam se zapravo ne da, zapravo mislite da to nije vrijedno truda?

Ovime se vraćamo na početak, da je Roger Bannister u dubini svoje liječničke i atletske duše mislio kako pretrčati milju ispod četiri minute i nije tako važno (a ruku na srce, i malo više od četiri minute je jako jako brzo trčanje), sigurno je ne bi niti pretrčao, već bi to morao obaviti netko drugi.

Olga Štajdohar-Pađen

PS/SM