Zamislimo listu svojih talenata, osobina u kojima smo jaki, vještina na koje smo ponosni. Netko je odličan govornik, a netko sjajno priča viceve. Netko lako uspostavlja kontakt s nepoznatom osobom, a netko tečno govori strane jezike. Netko dobro pleše, zna crtati, skladati glazbu, efikasno neverbalno komunicira, a netko ima estetskog dara, odličan je polemičar ili sjajno kuha.

Netko briljantno vodi sastanke, a netko radi sjajne zapisnike. Netko ima savršeni sluh, a netko je vrlo strpljiv i zna ljudima objasniti i najteži problem. Netko je silno fizički izdržljiv, a netko pedantan i temeljit do sitničavosti. Netko je brz u logičkom razmišljanju, a netko je beskonačno kreativan u svemu što radi. 
Razmislite o sebi i pokušajte napraviti top listu vaših deset najvećih osobnih talenata. Kad ste ih utvrdili, zapitajte se: Koliko od njih svakodnevno koristim u životu i na poslu?.
 
Ako je odgovor između sedam i deset, onda vam treba zavidjeti jer ste sretni i zadovoljni svojim životom i poslom. Ako je odgovor ispod pet, onda vas treba žaliti, jer svakog dana žurite pobjeći s radnog mjesta, ali se vjerojatno ne osjećate dobro niti kod kuće. 

Zašto takvi ljudi nemaju razloga biti zadovoljni sa svojim menadžerskim životom? Zato jer ne rade ono u čemu su najbolji, već svoje vrijeme troše na stvari u kojima nisu toliko dobri. Umjesto da se svakodnevno osjećaju kao heroj i ekspert, stavljeni su u položaj da se doživljavaju kao prosjek i promašaj. A tako će ih vidjeti i okolina. 

Svaki je pojedinac zbir različitih sposobnosti, znanja, talenata i vještina. S druge strane, obavljanje svakog posla traži određene sposobnosti, znanja, talente i vještine.

Važno je znati da nema „savršenih ljudi“, idealnih za svaki posao. Isto tako u načelu nema sposobnosti, talenata, znanja i vještina koje su dobre same po sebi, već je nešto „dobra“ sposobnost ako je u skladu s potrebom zadatka koji valja obaviti. Na primjer, pedantnost, temeljitost i discipliniranost kombinacija je vrlina koja je idealna za šefa računovodstva i bankarskog službenika, ali će biti loša za pjesnika ili kreativnog direktora marketinške agencije. Dakle, uspjeh svakoga od nas, a posebno „šefova“, temelji se na znanju, vještinama i osobnosti. Znanje odgovara na pitanje «što je što», dijeli se na činjenično i eksperimentalno, može se dobiti na seminarima, čitanjem knjiga, gledanjem obrazovnih filmova ili surfanjem po Internetu, da spomenemo samo neke izvore. Znanja su pohranjena u knjigama, časopisima, enciklopedijama, člancima i bazama podataka, može ih se naći na web stranicama ili u klasičnim bibliotekama, može ih se doznati iz predavanja eksperata ili emisija obrazovnog programa. 

Bitna je osobina svakog znanja, pa tako i menadžerskog, da svatko može, brže ili sporije, površnije ili temeljitije, naučiti od drugih sve što oni znaju, ili pak učiti druge sve što on zna. Znanje se može prenositi s osobe na osobu i mi ga dobivamo od učitelja, roditelja, suradnika, šefova, mentora, profesora ili konzultanata kako bismo stvari koje radimo obavljali bolje, pametnije i kvalitetnije. Svi ljudi teoretski mogu savladati sva postojeća znanja imaju li vremena i volje, dovoljno su motivirani i posjeduju elementarne sposobnosti pohranjivanja i obrade informacija. 

Vještine odgovaraju na pitanje «kako se nešto radi» i predstavljaju bolje ili lošije izvježbane praktične sposobnosti za obavljanje nekog posla. Tako možemo govoriti o vještini plesa, skijanja, vožnje bicikla, automobila ili glisera, kompjuterskim vještinama, poznavanju stranog jezika, brzini rješavanja matematičkih problema, vještini knjiženja, analiziranja bilance ili pak o sposobnosti da brzo sagledamo cjelinu, da nekoga pažljivo saslušamo, vještini da prekinemo konflikt, nekoga uvjerimo ili nekome nešto prodamo.
 
Vještine se stječu i razvijaju kroz praksu pa često predstavljaju rezultat akumuliranog iskustva. Osobe s više prakse mogu znati manje, ali biti vještije u rješavanju praktičnih problema od načitanih, ali neiskusnih znalaca. No s porastom broja utakmica u nogama svi postajemo vještiji. Slično znanjima, i vještine je moguće prenijeti s jedne osobe na drugu. U tome nam pomažu treneri, učitelji, mentori, šefovi i svi koji su nas ikad podučavali obavljati posao koji traži izvježbanost. Iako je svladavanje vještina složeniji zadatak od stjecanja znanja, opet možemo reći da svi ljudi teoretski mogu savladati sve potrebne menadžerske vještine, ulože li vremena, dovoljno su motivirani i posjeduju elementarne predispozicije za obavljanje fizičkih i intelektualnih zadataka.

Osobnost (čine ju talenti) je skup jedinstvenih osobina po kojima je svatko originalna ličnost i razlikuje se od drugih ljudi. Može se reći da su svi ljudi u nekim stvarima nalik jedni na druge (svi imamo potrebu da nas drugi vole, svi težimo sigurnosti), u nekim osobinama smo nalik skupinama sličnih ljudi (postoje sličnosti među ambicioznim pojedincima, među ljudima sklonim riziku, među perfekcionistima), a u nekim osobinama smo različiti od svih drugih ljudi. 

Za razliku od znanja i vještina, talente ne možemo učiti od drugih i nije ih moguće prenositi s osobe na osobu (osim, možda, nasljeđem). Možemo razlikovati tri vrste talenata, ovisno o tome tiču li se razloga našeg ponašanja («zašto» radimo), načina našeg ponašanja («kako» radimo) i odnosa prema ljudima (s «kojima» radimo). 
Prvu skupinu nazivamo motivacijskim talentima. Svatko od nas razlikuje se po tome što ga pokreće, je li kompetitivan ili nije, je li altruist ili egoist, zašto nešto radi ili ne radi, za što je spreman boriti se, koliko ovisi o ljubavi okoline, treba li, ili ne treba, javna priznanja za ono što radi, želi li služiti drugima ili je usmjeren na sebe, mora li nešto postići ili mu je svejedno... 

Drugu skupinu možemo nazvati mislećim talentima. Svatko od nas razlikuje se po tome kako izabire i donosi odluke, je li usmjeren na jedan cilj ili na mnoge ciljeve, je li površan ili temeljit, je li (ne)discipliniran, voli li predvidljivo ili iznenađenja, razmišlja li linearno ili strateški, prihvaća li rizik ili ga izbjegava, analizira li opcije prije odluka (“što bi bilo kad bi bilo”), ili je impulzivan pa slijedi osjećaje... 

Treću skupinu nazivamo talentima odnosa. Svatko od nas razlikuje se po stavovima prema drugim ljudima na temelju kojih gradi međuljudske odnose, na primjer kome vjeruje, a kome ne, s kim je u sukobu, vidi li druge kao konkurente ili kao suradnike, koga ignorira, a koga poštuje, voli li strance ili je orijentiran samo na «zemljake», izbjegava li sukobe ili ih izaziva, ima li povjerenja u ljude ili je nepovjerljiv prema svima... 

Srećom ne postoji idealna mješavina osobina koja nekoga čini uspješnim rukovoditeljem ili šefom. Najuspješniji se ljudi između sebe značajno razlikuju, a ipak je svatko od njih dobar baš zbog kombinacije znanja, vještina i talenata kojima raspolaže i koje zna efikasno primijeniti. Zato uspješan čovjek, na primjer menadžer, mora imati svoj stil i razviti pristup koji odgovara njegovim karakternim i ljudskim osobinama. Najbolji je savjet vrlo jednostavan: Budi ono što jesi! Razmišljaj, uči na greškama, razvijaj se i mijenjaj, drugim riječima: RADI NA SEBI! 

Poslovica kaže da je dobitna kombinacija „pravi čovjek na pravom mjestu“. Svatko je od nas za nešto sposoban i za svakoga postoji posao koji bi mogao savršeno obavljati. Zašto onda neki na radnom mjestu i u životu često završe kao igrači uloga u kojima nisu dobri pa najveći dio dana rade ono što im nije snaga već slabost? Prije svega, problem je u pojmu «radnog mjesta» na koje je netko postavljen. Na njemu moramo obavljati i ono što nas veseli, što znamo i možemo dobro raditi, ali i ono za što nemamo ni volje ni ideja, ni energije ni dara. Zamislimo sjajnog prodavača koji tvrtci donosi velike ugovore, ali uvijek zabrlja u papirnatom dijelu posla. Uz njega radi kolega koji skoro ništa ne proda, ali uvijek pedantno i temeljito ispuni sve papire. Obojica sebe i posao doživljavaju negativno jer nisu uspješni u onome što rade. Prvoga će šef kritizirati zbog loše papirologije, a drugoga zbog slabe prodaje. 

U idealnom svijetu, prvi bi trebao prodavati, a drugi se baviti papirnatom stranom posla. Obojica će biti zadovoljni i davati sjajne rezultate jer rade ono za što su sposobni i motivirani. Uvijek se divimo ljudima koji pršte od energije i elana, koji mogu davati izuzetne rezultate, ostati dugo na poslu, izdržavati naizgled nadljudske napore i sve to raditi sa smiješkom. Jesu li to osobe napravljene od posebnog materijala? Najčešće nisu. Njihova je prednost da rade upravo ono što vole, ono u čemu su najbolji. Posao im je hobi. Sigurno znate iz osobnog iskustva da svaki čovjek može beskonačno dugo i kvalitetno raditi ono što mu predstavlja zadovoljstvo. Kartate li do jutra s društvom, preslagujete li satima svoju kolekciju maraka ili novčića, razgovarate li ili vodite ljubav čitavu noć s voljenom osobom, čitate li dvadeset sati bez daha knjigu koja vas je „zarobila“, bit ćete heroj koji pršti od energije i elana, jer radite ono što vas veseli. Jeste li primijetili da uopće niste umorni nakon neprospavane noći posvećene onome u čemu uživate i u čemu ste dobri? Ali kad morate raditi ono što ne radite dobro, što vam ne odgovara, za što nemate motivacije i talenta, brzo se umarate, bezvoljni ste, bježite na bolovanje i osjećate se potpuno potrošenih baterija. 

Zato važno pravilo uspješnog šefovanja glasi: Uredi si poslovni život tako da svi tvoji talenti mogu doći do punog izražaja! Nemoj dopustiti da radiš ono u čemu nisi dobar! Kao šef to možeš delegirati na suradnike. S druge strane, isto vrijedi za vaše djelatnike. Rade li svakodnevno na poslu ono u čemu su najbolji, bit će natprosječno efikasni, vaši šefovski i njihovi radni rezultati bit će sjajni i zajedno ćete uživati u brojnim poslovnim pobjedama.

Autor: Velimir Srića
www.velimirsrica.com