Nedavno sam čuo priču o gospodinu koji je kucao na sinovljeva vrata. Ivane moj, kaže, probudi se ! Ivan odgovara: Ne želim ustati, tata. Otac viče: Ustani, moraš ići u školu! Sin kaže: Neću ići u školu. Zašto ne? upita otac. Postoje tri razloga , reče Ivan. Prvo, zato što je to tako dosadno; drugo, zato jer me djeca zadirkuju; i treće, zato jer mrzim školu . Na to mu otac odgovara: Čuj, ja ću ti reći tri razloga zašto moraš ići u školu. Prvo, zato što je to tvoja dužnost; drugo, zato što imaš četrdeset i pet godina; i treće, zato što si ravnatelj.

Živimo u vrijeme krize i oko nas prevladava negativno raspoloženje. Kao da se svi utapamo u moru negativnih emocija. Većina mojih poznanika depresivna je i nevoljko odlazi na posao. Jedan od njih ima šefa koji mrzi sve na svijetu, pravi je kritičar i ništa ga ne može zadovoljiti. Uz jutarnju kavu lista novine, počevši s crnom kronikom i psuje političare. Onda se žali na upravu, direktora, suradnike, poslovne partnere i klijente. Zatim prigovara zbog kiše, pro - meta, ljudske gluposti, preslatke kave ili tijesnih cipela. Što god itko napravi, njemu nije dobro. Nezadovoljna grimasa na njegovu licu nimalo se ne mijenja. Nakon sat vremena svi se oko njega osjećaju iscijeđeni, bez energije.

(PS/Z.R.)

Naslov članka: Moć optimizma 

Autor: Velimir Srića

Izvor: Poslovni savjetnik br.125 str.10-11.

Poslovni savjetnik pratite putem Facebook/LinkedIn/Twitter